Nakon ovogodišnjeg svjetskog prvenstva u Kataru više nema nikakve dvojbe: hrvatska nogometna reprezentacija dio je svjetske nogometne elite.

Talijanska La Gazzetta dello Sport odlično je sročila mišljenje o hrvatskom nogometnim odabranicima na ovogodišnjem prvenstvu u Kataru: „Hrvatska je mala, ali ponosna. Ona ne pjeva, ne pleše, ona trči i ne popušta. Oni se bore više nego zabavljaju. Hrvatska je jedan od najgorih protivnika koji vas može dopasti na putu do titule. U nokaut rundi ta se momčad pretvara u bojni brod!”.

I prije Zlatka Dalića Hrvatska je imala kvalitetne igrače. No Dalić je odnio iskorak. Pristupom „pozitiva, vjera i karakter“ on je igračima još prije svjetskoga prvenstva u Rusiji 2018. vratio narušeno samopouzdanje i usadio u njih toliko snažan pobjednički mentalitet i visoku motiviranost kakve smo mogli gledati jedino u ratnim pobjedama devedesetih godina.

Reprezentaciji je ponovno vraćen kultni, mitski status koji je jedini jamac velikih uspjeha. Sve pobjede hrvatske reprezentacije slave se diljem Hrvatske. Kao simbioza iskustva i mladosti, kao spoj domovinske (Hrvatska i Herceg-Bosna koja toliko smeta svim protivnicima hrvatstva) i izvandomovinske Hrvatske, hrvatska nogometna reprezentacija predstavlja izložbeni primjerak onoga što bi naša država mogla biti kada bi se kriteriji izvrsnosti primjenjivali u svim područjima društva i politike.

Uspjesi nogometaša smetaju mnogima. Na napade velikosrpskih šovinista ne vrijedi se uopće osvrtati. Velikosrpstvo je posebna vrsta političko-medicinske psihopatologije, a mržnja, iskompleksiranost i zavist pomućuju razum. Gubitnici ostaju gubitnici. Radije se vrijedi osvrnuti na intrašoviniste u domaćim redovima.

Pojedinci unutar medijskog, akademskog i političkog mainstreama spremni su dezavuirati sve što na bilo koji način afirmira hrvatske interese. Mrzitelji – kao i ona snaha u Šumi Striborovoj – ne mogu skriti svoj zmijski jezik kad god Hrvatska na bilo kojem planu ostvaruje pobjede. Smetale su im ratne pobjede devedesetih, a smetaju im danas i one športske. Smeta im što je Dalić pobjedu protiv Brazila posvetio braniteljima. Trebao je kome? Rankoviću i partizanskim udarnim brigadama?

Mrziteljima, naravno, smeta i Thompson. Tako Dežulović koji je svojedobno hračkao po Vukovaru reprezentativce naziva „malim debilima” jer su pozvali Thompsona 2018. da im pjeva na dočeku. Jedan pak športski novinar, imenjak Aleksandra Rankovića, poručuje: „Igrači nisu svjesni da nije u redu pjevati Thompsona, baš kao i 50 posto Hrvata“. Aco će njih poučiti: u redu je pjevati jedino Milu Kekina.

Na maliciozne komentare mrziteljske bulumente (jada) odlično je odgovorio športski komentator i bivši nogometaš Joško Jeličić: „Od 211 članica FIFA-e samo su dvije reprezentacije odigrale na dva posljednja svjetska prvenstva 14 utakmica, Hrvatska i Francuska. Na šest svjetskih prvenstava tri puta smo bili među četiri najbolje. Oni su jedina hrvatska izvrsnost koja je prepoznata u cijelom svijetu. Ne treba se puno objašnjavati. Ovo što smo napravili, ne samo u nogometu, općenito hrvatski sportaši. Bez njih smo u svijetu jako mali, s njima smo prepoznatljivi. Sve druge reprezentacije i zemlje gledaju s respektom prema Hrvatskoj. Postoji taj hrvatski jal, koji trebamo baštiniti poput Dioklecijanove palače, dubrovačkog Starog grada, Plitvica… Užasavam se što moram dijeliti komad ove prekrasne zemlje s tim jadom. Na sreću, manjinskim. Hvala našima na emocijama i ponosu”.

U konačnici, mrziteljska bulumenta posve je nebitna. Dovoljan im je njihov jad. S druge strane stoji pobjednička Hrvatska. Hrvatska koja je je nakon uspjeha na posljednja dva svjetska prvenstva postala dio nogometne elite. I tamo će i ostati. A tu smo gdje jesmo zato što u reprezentaciji igraju najbolji. Nema negativne selekcije niti pete kolone. Samo talent, požrtvovnost, vjera, karakter i domoljublje. To je ono što jad nikad ne će razumjeti.