„Mrzim ići u crkvu! To je dosadno!“. Zvuči li Vam ovo poznato? Moja mala djeca tu i tamo kažu takve stvari. U nastavku teksta Vam donosim nekoliko mojih promišljanja o ovoj vrlo bitnoj temi za obiteljski život.
- Oko odlaska u Crkvu nema pregovora
Neki roditelji dopuštaju djetetu da izabere hoće li ili ne ići na misu, ali za mene to ima isto toliko smisla kao i dopustiti malom djetetu da izabere hoće li ili ne vezati sigurnosni pojas, prati zube ili jesti povrće.
Nedjeljom idemo u crkvu. To je jednostavno ono što radimo zajedno kao obitelj i uveli smo ovu tjednu naviku kao dio naše obiteljske kulture. Ali to ne znači da sam stroga prema svojoj djeci u vezi s tim. Upravo suprotno! Evo što ja radim.
- Pokušajte razgovarati s djetetom
Zaista važan dio pomaganja djetetu je da se osjeća shvaćenim i da mu date mogućnost da izrazi ono što osjeća. Pa obično kažem nešto poput ovoga: „Čujem te. Ne želiš ići u crkvu. Crkva ti se trenutno čini dosadnom. Normalno je da se tako osjećaš dok si dijete. I ja sam mislila da je misa dosadna kad sam bila tvojih godina.“
Želim biti sigurna da moje dijete zna da razumijem i da mi je stalo do toga kako se osjeća, ali tu ne stajem.
- Objasnite zašto idemo u crkvu
Zatim im objasnim: „Mislila sam da je crkva dosadna kad sam bila tvojih godina, ali sada mi je odlazak na misu najdraža stvar na svijetu. Tako da znam da će ti se svidjeti kada budeš stariji/a“.
Kada je prošlog tjedna došlo do ovog razgovora s mojom šestogodišnjom kćeri rekla sam joj: „Bog nam je dao sve ove dane, sate i minute naših života. Tisuće sati za zabavu, igru i uživanje u životu. On samo traži da mu damo jedan sat tjedno odlaskom na nedjeljnu misu. Zar ne misliš da bismo to trebali učiniti?“.
Razmišljala je o tome oko minutu, a zatim rekla: „Da, valjda“.
Nekoliko sati kasnije tog dana, bila sam zapanjena kad sam je vidjela kako kleči kraj Marijina kipa u našem vrtu. „Mama, igram se da idem u crkvu”, rekla je. Kakva transformacija u samo nekoliko sati!
- Moramo dati primjer našoj djeci
Katekizam nas uči da su roditelji pozvani biti prvi evanđelisti svojoj djeci:
„Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci prvi navjestitelji“ (KKC, br. 2225).
Kad moja djeca ne žele ići u crkvu, kažem im: „Stvarno volim ići u crkvu. Volim ići vidjeti Boga, koji nas je stvorio, i biti tamo sa svim svecima i anđelima, i slaviti Boga s našim prijateljima”. Još jedan način na koji sjedinjujem dom i crkvu je da im postavim mali stol za molitvu u našoj sobi za kućnu školu i često čitamo Bibliju skupa.
Želim da moja djeca shvate da na misu ne idemo samo zato što moramo, nego zato što to želimo.
- Učite svoju djecu o vjeri
Dok trčimo na misu nije najbolje vrijeme da svoju djecu učimo zašto cijenimo i volimo misu. Stoga se jako trudim educirati ih o tome u drugo doba dana.
Uostalom, budem Vam ispričala jedan primjer. U jednom trenutku, jedno od moje djece bilo je u fazi prkosa i odbilo je kleknuti tijekom mise. Pa sam ga u drugo vrijeme, kasnije tijekom dana, upitala: „Znaš li zašto klečimo na misi?“.
Razgovarali smo o tome kako je klečanje znak časti i poštovanja, a ja sam mu rekla: „Misliš li da je Bog, koji je stvorio nebo i zemlju, tebe i sve koga voliš, netko pred kim bi trebao kleknuti?“. Polako je kimnuo glavom i mogla sam vidjeti da počinje shvaćati zašto klečimo, umjesto da samo prolazimo kroz objašnjenje. Od tog razgovora moja sin nikada više nije odbio kleknuti na misi.
Dakle, to je moj način odgoja djece kada ne žele ići na nedjeljnu misu. Podsjetim ih da odlazak na misu nije predmet rasprave, saslušam ih kako se osjećaju, objasnim zašto idemo u crkvu, govorim o tome zašto volim ići na misu i kasnije kada imam vremena ih educiram o tome što se događa na misi i zašto je toliko važna.
Theresa Civantos Barber
