1. svibnja – Međunarodni praznik rada
Kako su Hrvati kroativni i imaju posebnu sposobnost kreirati događaje sebi na volju, postavlja se pitanje je li nama sve u hrani i piću.
Ne odnosi se ovo pitanje samo na aktualni Praznik rada, nego i na druge dane, npr. Božić, Uskrs, pričesti, krizme… u kojima traje borba duha vjere i duha konzumerizma.
Obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u Škabrnji/Vukovaru i sl. u duhu zabave popraćene imperativom da se napije.
Prije nego se napravi osvrt na kroativno obilježavanje praznika (ne)rada, nužno je bar malo napraviti objašnjenje njegovog nastanka jer povodom njegova obilježavanja teško da ćemo negdje dobiti neki edukativno/informativni ili zabavno/informativni program koji bi starije podsjetio, a mlađe bar informirao.
Bezdušno iskorištavanje radnika, među kojima su masovno bila i djeca, uzgajalo je sve veći i veći revolt potlačenih, poniženih, obezvrijeđenih radnika čije su dnevne satnice rada trajale od 12 do 18 sati.
Odvažni i/ili napokon poludjeli Amerikanci iz Chicaga 1886. pokrenuli su štrajk s 40 000 prosvjednika na kojeg su SAD odgovorile vatrenim oružjem i batinama te ubile osmero, a ranile 50 osoba.
Uz mnogobrojne osuđene prosvjednike na dugogodišnji zatvor, petero osoba koje su vodile štrajk osuđeno je na smrt.
Ne slavimo praznikom (ne)rada kobasicama, grahom, brudetom i sl. njihovo lišavanje slobode, ranjavanja i smrt.
Nešto radimo 1. svibnja možda zato što su devedesetih godina 19. stoljeća prosvjednici, uz posredovanje sindikata, počeli pomicati granice na bolje.
Potreba solidarnosti, odnosno humanosti za radnike počela je živjeti diljem zapada pa tako i u Hrvatskoj koju je obilježavao kontinuirani naglasak na: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi“.
Od 1. svibnja 1890. godine obilježava se Međunarodni dan solidarnosti radništva pa tako i u RH, danas službenim nazivom Praznik rada.
Nužno je istaknuti da je nedugo nakon početka obilježavanja Praznika rada u svijetu isti dan postao dekoracija političkim režimima iliti strankama.
S bitnog se s pomoću „mrkve“, kobasice ili graha i pokojeg sindikalca u džepu skrenula pažnja na nebitno. To nebitno je u stvari danas evidentno najbitnije jer kruha i igara i stavljanje nekoga i nečega u džep izmislili su još stari Rimljani pa nije nama Hrvatima za suditi što smo skromni i zadovoljni s kobasicom.
Hoćemo živjeti kao ljudi?!
Marijan Gubina