Sudjelovanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na summitu Ukrajina – jugoistočna Europa u Dubrovniku izazvalo je nove trzavice na hrvatskoj političkoj sceni. Posebno zbog toga što hrvatski predsjednik Zoran Milanović nije bio pozvan na summit.

Ipak, većini je komentatora u tzv. mainstream medijima promaknula sljedeća Vučićeva izjava: „Premijer Plenković je govorio o agresiji 1991., ja sam rekao da Srbija stopostotno vidi stvari drugačije“.

Ovdje se Vučić referirao na dio Plenkovićevog govora u kojemu spominje da je Ukrajina bila jedna od prvih zemalja koje su Hrvatskoj pomogle da se obrani od velikosrpske agresije.

Ako Vučić i  Srbija stvari vide stopostotno drugačije onda je zaključak vrlo jasan: Srbija smatra da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, a da je Dubrovnik srpski grad u prilog čemu možemo navesti srbijansko svojatanje dubrovačke književnosti i niz deklaracija koje govore tome u prilog (Deklaracija o granicama srpske književnosti, Deklaracija o granicama srpskog jezika, Povelja o srpskom kulturnom prostoru itd.).

To dalje navodi na zaključak da Srbija ne priznaje bilo kakvu krivnju za rat (pa tako i notorni Vojislav Stanimirović smatra da su rat u Vukovaru započeli Hrvati). Da je tome tako jasno je iz svih izjava i postupaka srbijanske političke, medijske i intelektualne nazovi elite.

Takvoj Srbiji ne treba dopustiti ulazak u Europsku uniju, a takvog Vučića ne treba zvati u Hrvatsku. Treba ga u Republici Hrvatskoj proglasiti nepoželjnom osobom. Ovakvi stavovi nisu populizam, nego pitanje nacionalnog dostojanstva i časti.

Naravno da odnose Hrvatske i Srbije treba nastojati relaksirati, no kao i za tango ovdje je potrebno dvoje. Ako Srbija ne pokazuje minimum samokritike za agresiju i sve što se događalo devedesetih, onda pozivanje predsjednika te države u Dubrovnik, gdje daje nove velikosrpske izjave, predstavlja samoponižavanje i nacionalni mazohizam.

Hrvatska time slabi vlastite pozicije. A slabi ih i Milanovićevim crnogorskim ekskurzijama i popratnim izjavama, kao i otvaranjem srpskih kulturnih centara za koje opravdano možemo sumnjati da će djelovati kao ispostave tzv. srpskog sveta.

Jer, kao što je rekao kardinal Franjo Kuharić: „Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, položaja s kojih se ne smije uzmicati“.

Pitanje je samo postoje li danas još uvijek Kuharićeve granice ili smo za šaku bruxelleske zobi spremni prodati nacionalno dostojanstvo?