Uvidom u povijest podsjećam se na ljudske zloće. Suza suzu stiže proživljavajući samo mali djelić boli koju su proživjeli milijuni mučenih, ubijenih, izbjeglih i prognanih za vrijeme Holokausta.
Nemili događaji Holokausta podsjećaju me na nemile događaje iz Domovinskog obrambenog rata. Navire niz pitanja, kao i pitanje muke koje proživljavaju u Ukrajini, Rusiji, Africi…
Slušamo govor mržnje u RH, svjedočimo mnogobrojnom nasilju od osnovnih škola do Sabora i Ureda predsjednika. Gledajući situaciju u susjednim državama želudac me boli sve jače i jače jer sva ta netrpeljivost, sve to verbalno i fizičko nasilje, sve to nerealno (ne)razmišljanje, nezainteresiranost za događaje – jer se to, kao, mene ne tiče, sva ta emotivna invalidnost, sve je to gotovo isti obrazac stanja uma, kao i tridesetih i četrdesetih u doba Holokausta.
Ok, ovih ćemo se dana prisjetiti tih užasa, neki će političari raditi na tome da dobiju koji politički poen previrući po posmrtnim ostacima ne doživljavajući sebe kao lešinare, nego kao čuvare povijesti. Bljak je najjednostavnija riječ za opisati tu političku kontinuiranu anomaliju koja iritira želudac svakome tko nije zaražen političkom ideologijom.
Potrebno bi bilo da svatko od nas sjedne u tišini i sam sa sobom popriča: što je prethodilo Holokaustu, što je prethodilo svim ratovima? Ne slušajte mene, ne slušajte druge. Pogledajte u povijest iz svih kutova i sami donosite zaključke.
Ja vidim niz istih primjera prije svakog rata:
nepoštivanje drugih i drugačijih, nezainteresiranost za tuđe muke misleći kako se to mene ili nas ne tiče, nesvjesni da ta muka i problemi nisu danas naš problem, no ako ne za mjesec ili godinu, za određeni broj godina ta muka i taj problem bez kucanja proći će naša vrata.
Holokaust i sve druge tragedije trebaju nam biti podsjetnik da se zlo događa i da se mir mora svakodnevno graditi i čuvati.
Skup „beznačajnih sitnica“ i onoga što se nas „ne tiče“ čine jedan cjeloviti problem: NANOŠENJE PATNJE DRUGIMA.
Ovim nasilničkim stilom života kojeg živimo, ovom nezainteresiranošću/sebičnošću, ne učenjem iz povijesti, npr. Holokausta… sutra možemo očekivati…?