Prvi članak u seriji: Vlč. Chad Ripperger „Budimo savršeni: Ispit savjesti u korizmenoj misiji –Deset Božje zapovijedi“

Donosimo seriju članaka putem transkripta iz korizmenog predavanja poznatog američkog egzorcista vlč. Chad Rippergera

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Usmjeri Gospodine sva naša djela svojim svetim nadahnućima i nastavi ih s pomoću svoje milosti. Neka svaka naša molitva i djelovanja u Tebi započnu i po Tebi se sretno svrše. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Djevice mudrosti, moli za nas. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sad započinjemo veliko pokorničko razdoblje, korizmu. I korizma je, naravno, razdoblje koje traje četrdeset dana. Obično kad smo dva tjedna u korizmi pomislimo koliko dugo ovo traje. Ali želim govoriti o pokori u kontekstu stvari u koje mnogi katolici upadaju, a na koje se ne obraća prevelika pozornost. Iako bi trebali, jer, ako ćemo činiti pravilnu pokoru za vlastite grijehe, ali i mane, napredujemo. Ne činimo pokoru da bi se bičevali. Činimo pokoru kako bismo popravili svoj život.

Pod tim mislimo popraviti se u onom što činimo i prestati činiti grijehe koje ne bismo trebali raditi. Proći ću kroz niz stvari u koje, mislim, mnogi katolici zapravo redovito upadaju, a uopće ne vide da to rade. Ali prije nego što dođemo do toga, želim razgovarati malo o ispovijedi. Zato što će ovi nagovori, nadam se, stvoriti želju za ispovijed kad završimo. Ali kad se krene pravilno ispovijedati, kako vrijeme prolazi, priznanja bivaju sve direktnija i ljigavija.

Ispovijed i specificiranje grijeha

Često vidim nepripremljene vjernike u ispovjedaonici. Trebate se pripremiti. Uzmite vremena za obavljanje ispita savjesti svake večeri prije spavanja, što je Crkva uvijek preporučivala kao praksu, onda će vam sve biti jasno kad dođete na ispovijed. Grijesi će vam biti na umu. Stoga je obavljanje ispita savjesti, pa čak i čina kajanja svake večeri prije spavanja pravilna praksa. Ali kad idete na ispovijed, morate specificirati grijehe, koliko su puta počinjeni i okolnosti koje su dovele do toga.

Što mislim pod specificiranjem grijeha? Pa, Tridentski sabor jasno nalaže što se misli pod time. Specificiranje grijeha pokazuje suštinu onog što smo učinili. Stoga, Tridentski sabor postavlja pred svećenika zahtjeve što se mora osigurati kod čina ispovijedi da bi pokornik (penetent) učinio valjanu ispovijed.

Mora se paziti na određene stvari. Primjerice, specificiranjem grijeha činimo konkretizaciju. Dakle, vrlo česta situacija koja se događa vjernicima kad dođu u ispovjedaonicu je da kažu počinio sam grijeh bludnosti. Što to uopće znači?

Jesi li se samozadovoljavao? Jesi li počinio preljub? Jesi li gledao pornografiju? To je samo jedan dio pitanja koja se mogu postaviti. Vjernici previše opće iznose svoje grijehe.

Ispovjedaonica = sud

Mnogo puta, vjernici pokušavaju sakriti sram koji osjećaju zbog grijeha tijela iza općenitosti ili nejasnoća. Vrlo često moramo reći vjernicima što Tridentski sabor zahtjeva od pokornika kad su u pitanju smrtni grijesi. Kod lakih grijeha može se činiti opća ispovijed, ali svaki smrtni grijeh moramo ispovjediti posebno. Zašto? Zato što većina vjernika ne shvaća da je ispovjedaonica, tehnički govoreći, sud.

Doslovno idete na sud. Sudac, koji je klerik, sjedi u ispovjedaonici. U Zapadnoj Europi, zbog naslijeđa, čak i civilni suci nose dugačke halje koje nalikuju na reverende. To je naslijeđe Katoličke crkve.

Oni sjede na ‘prijestolju’, što je pokazatelj uloge koje imaju – suđenja. Pored njih je tužitelj, ali i Vi. Sebe branite za konkretne zločine koje ste počini, a onda sudac (Bog) odlučuje koja će biti vaša kazna ili nagrada.

Je li tuženi iznio sve zločine (grijehe) koje je stvarno počinio? Je li bio iskren? Ili se samo skrivao iza laži? Jer često vjernici, čak kad su i u ispovjedaonici, ne žele izreći puni istinu, ali žele odrješenje, a zbog prešućivanja njihovo odrješenje ne će biti valjano.

Dakle, sudac mora suditi dvije stvari, iako se u našoj kulturi često tvrdi kako nije naše da sudimo. To zapravo nije istina. Nije na nama suditi o nečijem nutarnjem stanju, jer bi morali imati spoznaju, znanje i autoritet nad pojedincem. To je cijeli problem s trenutačnim okultizmom. Pojedinci donose sud o doktrinarnim izjavama Sv. Oca, o nutarnjem stanju u vezi njih, a ne o samim izjavama, što imamo obvezu analizirati.

Ali kad govorimo o stvarnom nutarnjem stanju, nemamo ovlasti suditi tom čovjeku. To bi zapravo bio iskaz hereze. Donošenje suda o svojeglavosti pojedinca, njegovom nutarnjem stanju. Dakle, njemu će se suditi, a svećenik mora prosuditi je li se osoba ispravno, cjelovito, ispovjedila, što znači priznati, kako nas Crkva poučava, sve smrtne grijehe kojih se možemo sjetiti.

Zatim možemo ispovjediti naše lake grijehe. Ne moramo ih ispovijedati, ali je vrlo korisno, o čemu ću uskoro govoriti. A onda možemo čak i priznati svoje nedostatke, za koje ćemo uskoro vidjeti zašto je dobro. Ali što se tiče ispovjedi svećenik mora procijeniti da ste se ispravno ispovjedili, a zatim mora procijeniti vaše žalovanje za grijehe. A kako to učiniti?

Iz stava i sadržaja koji ispovijedate. Zato se od vas traži činjenje čina kajanja. Ali prije toga se mora uvjeriti u vaše priznanje točnog broja smrtnih grijeha koje ste počinili. Npr. kad netko dođe u ispovjedaonicu i kaže: Ja sam, znate, počinio preljub.

Počiniti preljub jednom nije ni približno tako loše. Mislim, loše je, ali nije ni približno tako loše kao počiniti preljub 20 puta. I opet, brojni vjernici sakrit će se iza neodređenosti, jer se ne žele sramiti za ono što su počinili, kad moraju priznati točan broj smrtnih grijeha. A ako se dogodi zaborav, onda, prema nauku Crkve, moraju procijeniti. U vezi s lakim grijesima, također je dobro dati broj počinjenog grijeha, ako ni zbog čega drugoga – barem da zapamtite u čemu griješite.

Zašto onda ispovijedamo lake grijehe, pa čak i mane?

Ponekad će neki svećenik reći, pa ja to ne moram slušati. Zapravo, on to mora čuti. Ništa me više ne iritira, nego kad neki svećenik, znate, kaže, to nije grijeh. Dakle, u ovom je cijela poanta. Njegov je posao suditi na temelju onog što Crkva naučava, a ne onog što misli. U redu.

Dakle, razlog zašto trebamo ispovijedati sve grijehe je taj što svaki pojedini sakrament ima sakramentalne milosti. Postoje posebne milosti koje se daju pojedincu nakon što primi neki sakrament. Dakle, u odnosu na krštenje, sakramentalne milosti su življenje naših krsnih obećanja. U odnosu na brak, to je međusobni odnos življenja zajedništva. Zar ne?

I također moći, zapravo, brinuti se o djeci, dobro odgajati djecu i nositi se sa slabostima. Ali u slučaju ispovijedi, ono što ispovijedate određuje stvarne milosti koje ćete primiti od te ispovijedi kako biste nastavili ne činiti te stvari u budućnosti. Ovo je jedan od razloga zašto će netko, primjerice, reći: Znaš, ne želim svećeniku dati iscrpan popis. Ali ako ne date iscrpan popis i ne ispovjedite te stvari, Bog vam ne će nužno dati milosti za nadvladavanje grijeha, a poslije će to postati još teže. To je cijela poanta o nedostacima.

Možete priznati iskušenja i nedostatke jer u tom procesu još uvijek imate grijehe kojima treba biti valjano oprošteno, ali priznanjem nedostataka dobit ćete milosti za nadvladavanje tih nedostataka, poput ljutnje, nestrpljivosti ili nečeg sličnog. Onda morate naznačiti koliko ste puta počinili grijeh. A tu su, naravno, i okolnosti. Morate, ako postoje okolnosti koje će to učiniti još gorim, znate, truditi se izbjegavati grješnu prigodu.

Ali činjenica je sljedeća: Okolnosti ponekad mogu pogoršati način na koji radimo stvari i kad radimo stvari i tako dalje. Ali pod specifikacijom grijeha, koliko smo ga puta počinili i okolnostima, izražavamo žalost za činjenje. A pod žalovanjem za grijehe mislimo na dvije stvari. Jedna je da u vašoj volji postoji stvarna tuga zbog onog što ste zapravo učinili. A tugu sv. Toma definira kao prisutnost zla u žudećoj naravi.

Konkretni koraci nakon ispovijedi

To znači sljedeće: Kad razmišljate o vlastitim grijesima, zapravo vam je žao zbog njih. Ne zato što ste uhvaćeni, poput određenog političara zbog odnosa s određenom ženom, i ne zato što se, znate, toga sramite, već zbog toga što ste uvrijedili Boga, onog koji je dobar. A naši grijesi Ga vrijeđaju. Naša je dužnost popravljanje života, promjena onog što radimo.

Dopustite mi postavljanje nekoliko pitanja:

• Vjerujete li zaista iskreno da imate istinsko pokajanje, i namjeravate li iskorijeniti te stvari iz vlastitog života?
• Što ste učinili u posljednjih godinu dana za iskorjenjivanje nekog grijeha?
• Radite li još uvijek iste stvari koje ste radili prije godinu dana? Ako činite, onda postoji problem. Kontrolirate li, primjerice, svoj bijes bolje nego prošle godine?
• Što kažete na bijes dok vozite auto? Uvijek govorim… Kad vozite auto morate svjesno prepoznati činjenicu ulaska u sferu (područje) idiota. I vi ste jedan od idiota. Uredu. I to je samo priroda toga.

Ali želim reći sljedeće:

• Jeste li napravili neki napredak?
• Koje konkretne korake činite kad izađete iz ispovjedaonice?
• Mislim konkretno, ne samo kao, ne želim više padati u ovaj grijeh, nego koji plan zapravo imate za iskorijevanje teških grijeha u životu?
• Kakav plan zapravo imate?
• Imate li nešto konkretno što ćete sad početi provoditi u praksi?

Od sad neću to raditi. Kad se ovo dogodi, ovo ću učiniti. Morate poduzeti konkretne korake. Ne možete samo priznati grijehe i onda opet upasti u iste. Odlučite, ispovijedajte grijehe i nemojte ih više ponavljati.

Ako to ne činite, to je u biti recidivizam (ponavljanje). Niste baš ozbiljni s mijenjanjem života. Morate biti voljni i željni stati na kraj svakoj mani. Zašto?

Dva su razloga. Prvo, imamo naravnu sklonost za savršenstvom. Kad ljudi vide naše nesavršenosti, a mi znamo da vide naše nesavršenosti i nedostatke, to nam smeta. Čak i nama smeta vidjeti vlastite nedostatke, jer imamo naravnu sklonost savršenstvu, ali ne možemo postati savršeni, nažalost ili na sreću, ovisno kako gledate, osim milošću. Bog to mora učiniti.

Nismo savršeni. Ne možemo sami postati savršeni. To može samo Bog, koji je savršen. Ali to je također propis božanskog zakona, jer je Bog rekao, Krist je rekao, budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac. Imate obvezu dovesti dušu u stanje savršenstva prije nego stanete pred Boga, pred konačni sud.

Prestanak griješenja, tek početak duhovnog života!

Vi imate tu obvezu. Nije dovoljno samo ići na ispovijed, a ne promijeniti se. Morate početi činiti konkretne promjene. Sv. Terezija Avilska preporučivala je uzimanje jednog teškog grijeha i rad na iskorjenjivanju istog iz života. Kad se toga riješite, prijeđite na sljedeći grijeh.

Činjenje toga, poput sv. Terezije, tijekom nekoliko godina dovodi do čišćenja duše. Većina vjernika smatra prestanak griješenja postizanjem savršenstva u duhovnom životu. Svaki veliki svetac reći će Vam da je prestanak griješenja tek početak duhovnog života, uspon do savršenstva. To je početak. Može li se zadobiti?

Može. To se zove milost. Bog to može učiniti, ali morate biti voljni stvarno iskorijeniti grijehe. To je jedan od razloga zašto ću reći sljedeće, iako vjerojatno morati urediti da to ne stave na YouTube. Ali ovo je jedna od mojih briga o ljudima koji imaju ovakvu ideju.

Na primjer, ako pročitate što je čak i Crkva nedavno rekla, postoji određena istina. Iz Crkve su u vezi homoseksualnosti rekli kako nema grijeha sve dok nema grješnih odnosa. Izjava je istinita, ali trebalo je nadodati: Istospolna privlačnost je teška mana.

Možda niste odgovorni za uzrok. Možda čak i ne pristajete na to. Ali ako imate nekakav nedostatak, dužni ste poduzimati razumna sredstva za prevladavanje toga. Jer ako to ne činite, onda ste suučesnici u tome što vam se ponavlja ista stvar (grijeh). Krivi ste.

(nastavlja se)