Europski čelnici jučer su u Londonu održali izvanredni summit kako bi unaprijedili sigurnosnu suradnju i pružili veću potporu Ukrajini. Saveznici Ukrajine naglašavaju čvrstu predanost obrani Ukrajine zbog zabrinutosti da bi američki predsjednik Donald Trump mogao iznevjeriti Kijev u pregovorima s Rusijom.
Britanski premijer Keir Starmer je na press konferenciji najavio zajedničko djelovanje Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i drugih država s Ukrajinom na izradi plana za okončanje borbi koji će zatim biti predstavljen Amerikancima. Dodao je da su na summitu dogovorene sljedeće četiri točke: vojna pomoć Ukrajini mora se nastaviti; Kijev mora biti za stolom tijekom bilo kakvih razgovora o miru; europski lideri moraju raditi na sprječavanju bilo kakve buduće ruske invazije na Ukrajinu; formirat će se „koalicija voljnih“ koja će braniti Ukrajinu i jamčiti da ondje vlada mir.
Iako više nije članica Europske unije Velika Britanija preuzela je mirovnu inicijativu oko Ukrajine. Poznato nam je, i nama u Hrvatskoj, što znači kad Velika Britanija kroji mir u nekom području. Tamo nas obično očekuju novi ratovi.
Na summitu je sudjelovala i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Poručila je da moramo hitno naoružati Europu. Nadamo se samo da u tom naoružavanju Europa ne će biti uspješna kao u nabavi cjepiva za korona-krizu ili kao kad je ona bila njemačka ministrica obrana. Njemačka je vojska devastirana u tom vremenu.
Velika većina europskih čelnika stala je uz Ukrajinu nakon sukoba Zelenskog i Trumpa u Ovalnom uredu, no mađarski premijer Viktor Orban poručio je da bi Europska unija trebala slijediti „primjer Sjedinjenih Država“ i započeti “izravne razgovore s Rusijom o prekidu vatre i održivom miru u Ukrajini“. U takvim stajalištima nije usamljena.
Na konferenciji je bio i kanadski premijer Justin Trudeau. Hrvatska pruža bezuvjetnu potporu Ukrajini, ali se za nju, iako ima ponajviše iskustva s ratom, nije našla na konferenciji u Londonu. I u Europi tzv. više brzina postoje, kao u životinjskoj farmi jednaki i jednakiji od drugih. A nešto je, bit će, i do uspješnosti hrvatske diplomacije.
Družina okupljena u Londonu, ako izuzmemo rijetke iznimke, u svojim država provodi anacionalne i globalističke politike. Podupiru najgore i najperverznije protuživotne politike. Ne treba stoga pretjerano vjerovati u njihovu iskrenost u pogledu Ukrajine. I u Hrvatskoj imamo onih koji su angažiraniji na pomoći Ukrajini, nego što su to bili devedesetih oko Hrvatske.
Hrvatskoj je u interesu očuvanje ukrajinske teritorijalne cjelovitosti. Malim državama ne ostaje drugo nego poštivanje međunarodnom prava, tim više što Hrvatska u susjedstvu ima presliku ruskog svijeta u vidu tzv. srpskog sveta. Pitanje je samo koliko je očuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine moguće.
Ako Ukrajina uz američku pomoć nije uspjela povratiti svoje teritorije nerazumno je očekivati da će to uspjeti sada kad je ostala samo na pomoći europskih država koje su deindustrijalizirane i čija su vojna skladišta poluprazna. Europa sada na neki način potiče Ukrajinu da ostane u ratu, a pritom joj ne može pružiti nikakva jamstva da će to dovesti do bilo kakvih povoljnih ishoda. Najave o slanju vojske europskih zemalja u Ukrajinu nisu drugo nego put u rat s Rusijom u kojemu, posve sigurno, Europa, koja je nespremna za ikakve ratove, ne bi imala potporu SAD-a.
Paradoksalno je da bi se Ukrajina i EU sada mogle naći na suprotnoj strani ne samo protiv Rusije, nego i protiv SAD-a.
Izbor je jasan: nepravedni mir s Rusijom, koji očito ne će biti moguć bez teritorijalnih koncesija ili nastavak rata s vrlo neizvjesnim ishodom i s novim velikim žrtvama.
Povijest Europe je povijest trulih kompromisa, a na žalost, najveći gubitnici ovog rata bit će Ukrajinci.
