U svojoj nedavnoj izjavi u kojoj gotovo sjetno konstatira da je ideja Jugoslavije propala, Dragan Markovina – jedan od najglasnijih jugoslavenskih revizionista u Hrvatskoj – (ne)namjerno je učinio ono što mnogi njegovi istomišljenici uporno izbjegavaju: priznao je povijesni poraz ideologije jugoslavenstva. Priznanje dolazi iz usta čovjeka koji je godinama širio mitologiju o bratstvu i jedinstvu, zazivao „drugu Jugoslaviju“ i nostalgično prizivao vrijeme kada se na utakmicama u njegovoj kući navijalo uz taktove jugoslavenske himne.

Ali je li Markovina iznimka ili znak šireg trenda?

Ako analiziramo ponašanje i retoriku ostalih jugonostalgičnih historiografa – od Hrvoja Klasića do Tvrtka Jakovine – vidimo da i dalje postoji latentna težnja za rehabilitacijom Jugoslavije kroz „antifašističku borbu“, mitologizaciju partizana i kriminalizaciju svakog izraza hrvatske nacionalne samobitnosti. I dalje je tu kult Tita, šaptom izrečene uvrede na račun „ognjištaraca“, te pokušaji da se hrvatska samostalnost prikaže kao regresija umjesto napretka.

Međutim, Markovinina izjava mogla bi značiti da čak i najuporniji počinju osjećati umor. Jer što vrijedi glorificirati Jugoslaviju kada novi naraštaji, za nju nemaju baš nikakvu sentimentalnu poveznicu? Što vrijedi praviti se kao da Jugoslavija nije bila krvavi eksperiment umjetne nacije, kada realnost ukazuje na njezinu represivnost, ekonomske promašaje i kulturni inženjering?

Markovina, čini se, postaje paradigma ideološkog umora.

Hoće li i ostali jugofilni historiografi krenuti Markovininim putem? Teško. Ideologije ne umiru lako, osobito one koje su desetljećima hranjene beneficijama, sinekurama i povijesnim lažima. Ali kad i među „vjernima“ počinju pucati temelji, vrijeme je da se i društvo počne ozbiljno otrežnjivati od jugoslavenskih duhova.