Marko Perković Thompson nastupio je ovih dana u Sinju. Na tom koncertu, pred sto i pedeset tisuća ljudi, izgovorio je dvije rečenice koje bi u svakoj normalnoj, suverenoj i samosvjesnoj državi bile tek konstatacija elementarne činjenice: „Jugoslavija je mrtva“ i „u Hrvatskoj se moraju poštovati hrvatski branitelji“.

Na te riječi, međutim, kao da im je netko polio sol po ranama, reagirala su lijevo-liberalna, jugofilna piskarala i „analitičari“ koji se već desetljećima uporno bave delegitimizacijom hrvatske pobjede i promicanjem narativa o tobožnjoj „dobroj“ Jugoslaviji.

Od Tuđmanove smrti do jugosferske renesanse

Činjenica je da od 2000. godine, nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana, svjedočimo sustavnom, politički i medijski vrlo snažnom procesu povratka Hrvatske na „regionalne tračnice“. Taj proces se ne vodi otvorenim deklaracijama o obnovi Jugoslavije – to bi bilo previše prozirno – nego se provodi pod eufemizmima poput regionalna suradnja, Zapadni Balkan, jugosfera.

Pojam jugosfera prvi je popularizirao britanski list The Economist 2009., opisujući ga kao prostor bivše Jugoslavije, uz dodatak Albanije, povezan zajedničkim tržištem, infrastrukturom, medijskim i kulturnim sadržajima. Riječ je o geopolitičkom projektu koji Hrvatsku, kao najrazvijeniju i politički najstabilniju državu tog prostora, ponovno veže uz balkanske strukture iz kojih se krvavo izvukla u Domovinskom ratu.

Oni koji su 90-ih rušili Tuđmana i demonizirali hrvatsku samostalnost, od početka 2000-ih preuzeli su političke, medijske i kulturne poluge moći. Ti su krugovi sustavno radili na povratku „bratstva i jedinstva“ u novoj, „moderniziranoj“ formi – s manje crvenih zvijezda, ali s istim mentalnim obrascem: Hrvatska ne smije biti „previše hrvatska“, nego mora biti „regionalna“, „multikulturna“ i „inkluzivna“ prema onima koji su ju pokušali uništiti.

Politički i medijski mehanizmi reintegracije

Taj proces odvija se na nekoliko razina.

1. Politička i geopolitička razina:

Kroz formalne i neformalne inicijative tipa „Brdo-Brijuni proces“ ili „Otvoreni Balkan“ potiče se ideja o zajedničkom tržištu, zajedničkim nastupima prema EU-u i, dugoročno, zajedničkim političkim strukturama. Hrvatska se u tome ističe kao „lider regije“, što u praksi znači da treba biti lokomotiva koja će vući ostatak bivše Jugoslavije prema europskim integracijama.

2. Medijska razina:

Veliki dio hrvatskih medija ideološki je oblikovan u jugoslavenskim okvirima i narkomanski je fiksiran na prostor tzv. regije. Na njihovim portalima promiču se zajednički „kulturni projekti“ i nostalgične priče o „lijepim vremenima“ kada se „živjelo bolje“. Pritom se prešućuje ili relativizira činjenica da su ta „lijepa vremena“ uključivala političke progone, Goli otok i gušenje hrvatske državne ideje.

3. Kulturna i obrazovna razina:
Od „regije“ u popularnoj kulturi, do školskih udžbenika u kojima su jugoslavenski okviri i dalje prisutni – proces ideološke „regionalizacije“ traje već četvrt stoljeća.

Zašto smeta istina da je Jugoslavija mrtva?

Kada Thompson kaže „Jugoslavija je mrtva“, on zapravo izgovara ono što svi znamo – država pod tim imenom nestala je 1991. godine. Problem je što ta činjenica razara temeljni narativ lijevo-liberalnog i jugofilnog miljea: mit o Jugoslaviji kao civilizacijskom iskoraku i „obećanoj zemlji“ u kojoj su svi živjeli u slozi.

Isto tako, kada kaže da se u Hrvatskoj moraju poštovati hrvatski branitelji, on udara u srž ideološke borbe koja se vodi već desetljećima. Poštovanje branitelja znači priznanje moralne i političke legitimnosti Domovinskog rata, a to automatski znači i priznanje da je velikosrpska agresija bila uzrok rata. A priznanje te istine nepodnošljivo je onima koji su politički i ideološki vezani uz projekte „regionalnog pomirenja“ po cijenu hrvatskog poniženja.

Jugoslavija jest mrtva kao država. No njezin duh – ili bolje rečeno, njezin politički i ideološki kalup – još uvijek živi u glavama i agendama onih koji bi Hrvatsku htjeli vratiti u sigurno okrilje regije. Taj projekt nije samo romantična nostalgija, nego konkretna politička strategija, podržana izvana i provedena iznutra, koja traje već 25 godina.

A to je upravo ono što smeta – kad netko, poput Thompsona, usudi reći naglas ono što bi narod trebao znati: Hrvatska je iz te priče izašla krvlju svojih branitelja i nema moralnog, političkog ni povijesnog razloga u nju se ikada vraćati.