Trideset je godina od veličanstvene vojno-redarstvene operacije „Oluja“, blistave stranice hrvatske vojne povijesti i krune borbe za neovisnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku. U samo 84 sata oslobođena je gotovo petina državnog teritorija, uključujući Knin – simbol velikosrpske okupacije. Bila je to briljantno izvedena operacija kojom je zapečaćen poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj, ali i strateški preokrenut tijeka rata u Bosni i Hercegovini.

No dok normalne i slobodne nacije takve obljetnice slave dostojanstveno i s ponosom, Hrvatska je već trideset godina izložena sustavnom informacijskom, političkom i pravosudnom ratu s ciljem ne samo kriminalizacije same „Oluje“, nego i same ideje hrvatske države.

Kriminalizacija Oluje započela je još devedesetih godina, a svoj puni zamah doživjela je uspostavom Haaškoga tribunala, geopolitičkog instrumenta Zapada za izjednačavanje žrtve i agresora. Uvjet za članstvo u euroatlantskim integracijama bilo je suđenje vlastitim generalima. Uhićenje generala Ante Gotovine predstavljalo je nacionalno poniženje koje je na simboličkoj razini značilo suđenje hrvatskoj pobjedi.

Posebnu ulogu u tom pothvatu odigrala je tzv. „haška petokolona“ – domaći politički, medijski i nevladinaški akteri koji su predano radili na dostavljanju „dokaza“ Haaškom tužiteljstvu. Dokumenta, Vesna Teršelič, Zoran Pusić, pojedini SDP-ovi dužnosnici – svi su oni sudjelovali u oblikovanju slike o „Oluji“ kao etničkom čišćenju.

Godinama nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, lijevo-jugoslavenski mediji ne posustaju u demonizaciji „Oluje“. Tih se dana ne pišu tekstovi o hrvatskoj slobodi i junaštvu, već se mantraju mitovi o „zločinačkom pothvatu“, „egzodusu“ i „nedužnim žrtvama“. Prigodno se serviraju ispovijesti tipa „bake koje bježe traktorima“, a u potpunosti se prešućuje tko je i zašto okupirao Knin 1991., tko je etnički očistio Hrvate iz samozvane Krajine, i tko je s traktorima bježao po nalogu vlastitog vojnog i političkog vrha.

Svake godine danima prije 5. kolovoza u Zagrebu se održavaju performansi u režiji inicijativa poput Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, Inicijative mladih za ljudska prava, SNV-a i sličnih. Ti obredi samoprijezira, nazvani „komemoracijama za žrtve“, organiziraju se ne iz pijeteta prema stradalima, već kao oblik političkog pritiska: da Hrvatska pokaje se zbog pobjede, da general Gotovina bude „kontroverzan“, a ne heroj, i da se sam čin oslobođenja Knina pretvori u kontroverzni čin.

A povijesna istina je jednostavna: „Oluja“ je bila legitimna, oslobodilačka i obrambena operacija, priznana i od strane međunarodne zajednice. Operacija „Oluja“ nije samo vojna pobjeda – to je temelj državnosti, simbol nacionalnog jedinstva, trenutak kad je – kako reče Tuđman – hrvatski narod „doživio neviđeno zajedništvo“. Sve što danas imamo – uključujući i pravo onima koji „Oluju“ pljuju – postoji upravo zahvaljujući toj pobjedi.

Trideset godina nakon „Oluje“, Hrvatska još nije izišla iz rovova informacijskoga rata. Bitka za istinu traje, jer je povijest danas bojišnica. Oni koji pritom kriminaliziraju „Oluju“ jasno stoje na velikosrpskim pozicijama jer bi im očito bilo draže da su Martićevi policajci i dalje u Kninu.

Na nama je da svakoga 5. kolovoza kažemo jasno i glasno:

„Oluja“ je bila pobjeda dobra nad zlom, pravde nad zločinom, slobode nad okupacijom.

I ne ćemo dopustiti da nam je itko oduzme.