Jedna od ključnih tema suvremene Europe jest migracija i demografske promjene koje mijenjaju sudbinu kršćanske civilizacije. Dok se forsira ideologija multikulturalizma, rijetki glasovi upozorenja, poput kardinala Gerharda Müllera, upozoravaju na dramatične posljedice, ali su često marginalizirani.
Müller upozorava da Njemačka više nije zemlja njegova djetinjstva: muslimanska djeca nadmašuju kršćansku u školama, u gradovima se nižu scene slične Damasku ili Kabulu, a nasilje migranata sve je češće. Podsjeća i na povijesni primjer: katolička Sjeverna Afrika u nekoliko stoljeća nakon dolaska islama potpuno je nestala. Upozorava da bi se slično moglo zbiti i u Europi. Statistike su neumoljive – u Mainzu je katolika s 70 % palo na 27 %, a oko 30 % stanovnika Njemačke danas čine stranci, mahom mladi muslimani. Njegova je presuda: „Bitke nije ni bilo – bila je to infiltracija.“
Za razliku od Müllera, papa Leo XIV migraciju promatra iz američke vizure. U SAD-u su migranti mahom latinoamerički katolici, što jača Katoličku Crkvu. No u Europi migracije dolaze pretežito iz islamskih zemalja, pa se dok u Americi znači rast katolicizma, u Europi pretvara u gašenje kršćanskog identiteta. Tako nastaje raskorak: rimski vrh promiče „teologiju otvorenih vrata“, dok Europa živi empirijsku stvarnost noževa, silovanja i geta, na koju upozorava Müller.
Austrija je već pala ispod 50 % katolika što je povijesni presedan. Samo 2024. iz Crkve je istupilo 71 000 ljudi, a muslimanska djeca u Beču postala su najbrojnija skupina u školama. Engleska pak svjedoči otvorenim sukobima: masovni londonski prosvjedi protiv migracija pokazuju da povjerenje u elite nestaje. Savez woke-ideologije i islamizma, koji je trebao oslabiti kršćanstvo, pokazuje se kratkotrajnim jer islam nema ništa zajedničko s woke-agendom osim što je nastoji kratkotrajno iskoristiti.
Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici. Katolički udio pada, crkve se zatvaraju, a džamije niču. Ako Europa ne pronađe snagu za kulturni i duhovni preporod, kršćani će postati građani drugoga reda.
Pritom krivnja nije samo na islamu, nego prvenstveno na samim Europljanima. Mlaki, relativizirani i dekristijanizirani narodi stvorili su prazninu koju islam ispunjava. Povijest jasno pokazuje: ondje gdje križ nestaje, polumjesec zauzima prostor. Europa, nekoć kontinent svetaca, sveučilišta i katedrala, postaje kontinent muzeja i džamija. Ako kršćani ne probude vjeru svojih predaka, samoubojstvo civilizacije postat će nepovratna činjenica.