Europska unija suočava se s ozbiljnim sigurnosnim, demografskim i gospodarskim izazovima, a briselska birokracija pritom pronalazi „rješenja“ ondje gdje ih nitko normalan ne traži – u novom pokušaju ograničavanja sloboda vlastitih građana. Najnoviji proizvod Komisijine administracije nosi znakovito ime: Chat Control. Teoretski, radi se o regulaciji „za borbu protiv spolnog zlostavljanja djece“. U praksi, riječ je o jednom od najopasnijih zakonskih prijedloga u povijesti Unije, jer otvara vrata masovnom nadzoru privatnih komunikacija kakvoga Europa nije vidjela još od pada komunizma.
Prema zamisli Bruxellesa, svi pružatelji online komunikacijskih usluga – WhatsApp, Viber, Telegram, Signal i slični – bili bi obvezni skenirati poruke, fotografije, videozapise i linkove svojih korisnika. To znači da bi svaka naša poruka mogla biti u stvarnom vremenu pročitana, kopirana, arhivirana i čuvana mjesecima ili godinama. Drugim riječima: naša privatna komunikacija postaje vlasništvo birokrata.
Naravno, sve se to provodi u im „zaštite djece“. Nitko razuman ne spori važnost te zadaće, ali ovdje je riječ o paravanu. Isti mehanizam već smo vidjeli: za vrijeme korona-krize ograničenja kretanja i sustavi praćenja uvodili su se pod izlikom „zaštite zdravlja“. Danas se ukidanje gotovine pokušava opravdati „borbom protiv pranja novca i financiranja terorizma“. Obrazac je uvijek isti – kontrola pod krinkom dobra.
Stručnjaci upozoravaju da Chat Control počiva na tzv. client-side scanningu – skeniranju sadržaja na uređaju prije nego što se poruke enkriptiraju. Time se ruši smisao end-to-end enkripcije, koja jamči povjerljivost komunikacije. A jednom kada se otvore stražnja vrata, ona više ne služe samo za borbu protiv pedofilije. Ona postaju meta hakera, kriminalnih mreža, stranih obavještajnih službi – i, naravno, političara gladnih kontrole. Povijest pokazuje da sve što je tehnički moguće ubrzo postane i politički zloupotrebljeno.
Tu je i problem algoritama koji će obavljati masovno skeniranje. Oni su daleko od savršenih. Zamislimo da algoritam obiteljsku fotografiju ili adolescentnu šalu proglasi „sumnjivom“. Rezultat? Nevini ljudi završavaju pod istragom, a njihova privatnost nepovratno biva narušena. Umjesto zaštite – pravna nesigurnost i teret dokazivanja nedužnosti.
Licemjerje Bruxellesa u ovom je slučaju očigledno. Kada je riječ o stvarnim prijetnjama – ilegalnim migracijama, islamističkom terorizmu ili rastućem socijalnom kaosu – birokracija reagira mlako i sporo. No kada treba nadzirati vlastite građane, tada aparat funkcionira kao švicarski sat. Iako su Europski parlament, Europski nadzornik za zaštitu podataka i brojni pravnici već upozorili da se radi o obliku masovnoga neselektivnog nadzora nespojivog s demokracijom, prijedlog se, pod danskim predsjedanjem, vraća na stol, a glasanje je predviđeno za 14. listopada 2025.
Ako bude usvojen, Europa će dobiti svoga digitalnog „Velikog brata“ – ravna Orwellovu distopijskom laboratoriju. Jer što drugo znači kada vlast sebi daje pravo da nadzire, kopira i arhivira svaku privatnu poruku svojih građana? Zanimljivo je da upravo oni koji najglasnije govore o „slobodi“, „toleranciji“ i „demokraciji“ danas rade na tome da Europsku uniju pretvore u poligon digitalnog nadzora.
Borba protiv spolnog zlostavljanja djece nužna je i neprijeporna. No pod tim plemenitim geslom ne smije se graditi društvo sveopće kontrole. Chat Control nije zaštita, nego prijetnja. I to prijetnja koja bi mogla imati nesagledive posljedice za slobodu i sigurnost europskih građana. U trenutku kada se kontinent suočava s demografskim urušavanjem i unutarnjim krizama, briselski birokrati opet biraju krivi put – put digitalnog totalitarizma.
Ostaje nam ključno pitanje: želimo li živjeti u Europi slobodnih ljudi – ili u Europi nadziranih podanika?