U Hrvatskom saboru 28. listopada 2025. održana je tribina pod nazivom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, u organizaciji zastupnika iz klubova DOMiNO i Hrvatskih suverenista. Sudjelovali su Igor Vukić, Nikola Banić i Pero Šola, koji su iznijeli tvrdnje da službeni popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, s približno 83 tisuće navodnih žrtava, nije konačan ni znanstveno potvrđen. Prema njihovim riječima, popis obiluje pogrješkama – uključujući dvostruke unose i osobe koje su umrle poslije rata – te ne odražava stvarne razmjere stradanja.
Govornici su podsjetili da se desetljećima u javnosti ponavljala brojka od 500 do 700 tisuća ubijenih, koja, kako tvrde, nema nikakvo uporište ni u demografskim pokazateljima ni u raspoloživoj dokumentaciji. Upozorili su i na zanemareni aspekt logora kao mjesta prisilnog rada s radionicama i proizvodnim pogonima.
Političke reakcije bile su burne. Predstavnici lijevo-liberalnog i postjugoslavenskog kruga odmah su tribinu proglasili „revizionističkom“ i „sramotnom“, tvrdeći da vrijeđa žrtve. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković distancirao se izjavom da skup nije održan „u ime Sabora“. SDP-ovi zastupnici dijelili su fotografije i letke s porukom „Istina nema alternativu“. Pojavili su se i glasovi koji traže zakonske sankcije za one koji dovode u pitanje službenu verziju Jasenovca – čak i zatvorske kazne – što podsjeća na metode totalitarnih režima u kojima se povijest brani represijom, a ne argumentima. Valja se nadati da današnji istraživači ne će završiti kao novinar Vladimir Marković, koji je u Jugoslaviji završio na psihijatriji samo zato što je razgovarao s Franjom Tuđmanom o temama koje nisu bile podobne režimu.
Tribina je pokazala da Jasenovac u jugoslavenskoj interpretaciji nije bio samo povijesni logor nego i politički instrument. Kroz desetljeća je služio kao moralna batina kojom se Hrvate podsjećalo na navodnu kolektivnu krivnju. Revizionizam, u svom izvornom značenju, ne znači negiranje zločina, nego normalan postupak svake ozbiljne historiografije: provjeru izvora, usporedbu arhiva, uključivanje novih dokumenata te razmatranje i poslijeratnoga razdoblja logora, koje je dugo bilo tabu. No, oni koji su oblikovali jugoslavenski narativ i danas se boje istine jer bi ona mogla razotkriti da su brojke i interpretacije desetljećima održavane iz ideoloških razloga, a ne zbog činjenica.
Jugoslavenski režim godinama je primjenjivao dvostruki obrazac: ustaške je zločine uvećavao do mitskih razmjera, dok je vlastite, komunističke zločine sustavno prikrivao. Jasenovac je tako postao svojevrsno opravdanje za Bleiburg, Križni put i poslijeratne likvidacije. Danas Beograd i dalje koristi taj mit za moralni pritisak na Hrvatsku, dok ga domaći ideološki nasljednici komunizma upotrebljavaju u unutarnjopolitičkim obračunima.
Međutim, tehnologija i dostupnost arhiva danas omogućuju preciznu provjeru svake sumnje. Digitalna analiza popisa, usporedba matičnih knjiga i stranih arhiva neminovno će pokazati koliko je službeni narativ krhak. Zato se protivnici istraživanja sve češće brane etiketama i galamom – jer nemaju argumenata.
Saborska tribina, uza sve prijepore, ostaje važna jer je po prvi put u nacionalnom parlamentu otvoreno izrečeno da se brojke i popisi o Jasenovcu mogu i moraju provjeravati. To nije napad na žrtve, nego korak prema istini i oslobađanju od ideoloških okova prošlosti. Hrvatska se mora suočiti s činjenicama bez mitova, jer narod koji stalno pristaje na ulogu zločinca ne može imati dostojanstvenu budućnost.
Istina se može usporavati, ali ne i zaustaviti. Kada zid šutnje napokon padne, ostat će samo činjenice – i postat će jasno tko je desetljećima koristio Jasenovac kao oružje protiv Hrvatske, a tko je, usprkos prijetnjama i pritiscima, tražio da se napokon čuje glas istine.
