Nema baš nikakve dvojbe o tome da je Zapad imao svoje prste u kreiranju Srpske narodne stranke (SNS). Svih ovih godina Aleksandar Vučić izvršavao je zapadne naloge, ali je istovremeno održavao dobre veze s Moskvom i jako pazio da ne povredi ruske interese. Srbijansko društvo većinski je proruski raspoloženo, no zapadni utjecaj je u Srbiji mnogo jači nego što bi to netko površno mogao zaključiti. Dokaz tome je i činjenica da je Srbija, iako nije uvela sankcije Rusiji, ipak morala dati javnu potporu ukrajinskom suverenitetu.
Politika sjedenja na dvije stolice dolazi u pitanje nakon ruske agresije na Ukrajinu. Na Zapadu se sve više zaziva oštriji pristup prema Srbiji. Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer pred koji je dan objavio članak pod nazivom „Srbija na ivici“ u kojemu ističe kako je došlo vrijeme da se Republika Srbija „otvoreno smatra za ono što jest: čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu“. Kraemer upozorava da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti.
„Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju ‘Velike Srbije’, vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima“, upozorava Kraemer.
„Istinski demokratsku i euroatlantski orijentiranu Srbiju tražili su i Bruxelles i Washington. Ipak, desetljećima poslije nasilnog raspada Jugoslavije i intervencija Organizacije Sjevernoatlantskog pakta (NATO) 1990-ih, većina Srba odbacuje suradnju s NATO-om i ravnodušni su prema Europi. Shodno tome, SAD i njihovi demokratski saveznici u Europi su manje sposobni iskoristiti potencijalno članstvo kao ‘mrkvu’ za euroatlantske integracije. Odnose sa Srbijom dodatno usložnjava i otvoreni ‘zagrljaj’ Aleksandra Vučića i Pekinga i Moskve“, ocjenjuje Kraemer.
Kraemer upozorava se da se kriza ponovo nazire na Zapadnom Balkanu.
„U Bosni i Hercegovini, član Predsjedništva Milorad Dodik i Skupština Republike Srpske (RS) u Banjaluci surađuju u nastojanju bez presedana za odcjepljenje od BiH; u tijeku su pripreme za moguće nasilje. Također u susjedstvu, crnogorsko društvo je vjerojatno politički podjeljenije nego ikada prije u svojoj modernoj povijesti. Ako se podsjetimo pokušaja rušenja demokratski izabrane vlasti u Podgorici 2016. godine, postoji potencijal za međusobno političko nasilje. U susjednoj Sjevernoj Makedoniji, maglovita europska perspektiva oslabila je prozapadne socijaldemokrate, u odnosu na euroskeptične, proruske političke snage“, smatra Kraemer.
Prema njegovoj ocjeni, ključni izvori te nestabilnosti potiču iz Srbije i predsjednika Aleksandra Vučića.
„Vlast njegove SNS politički, financijski i kulturno pomaže ultranacionalističke grupe aktivne u susjednim zemljama. Vlada SNS-a radi u tandemu sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), kontinuiranim protivnikom dubljih europskih i euroatlantskih integracija, društveno-vjerske tolerancije i priznavanja državnosti Kosova. Sastavni dio makinacija srpskih vlasti i crkve je svojevrsna ‘simbioza’ i potpora koju dobivaju od predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Shodno tome, postoji trijumvirat Beograd-Moskva-SPC s njegovim zajedničkim i posebnim planovima. Zajedno, oni su desetljećima strateški poticali fanatične i iredentističke poruke preko lokalnih antizapadnih/proruskih ispostava i aktera. Njihov utjecaj i propagandne kampanje uspjele su spriječiti širu potporu javnosti europskim integracijama, članstvu u NATO i liberalnoj demokraciji“, smatra autor.
„Dok je Miloševićeva autoritarna i ekspanzionistička politika bila smjela i neskrivena, Vučić koristi fini privid prozapadne retorike dok se na domaćem planu na autoritaran način bori za uspostavljanje totalne kontrole, a izvana se predstavlja kao pouzdan jamac regionalne sigurnosti. Pedantno balansirajući svoj diplomatski stav, Vučić izbjegava nacionalističku retoriku u svojim interakcijama sa službenicima EU-a, dok tiho održava i unaprjeđuje nacionalističke ciljeve. Taj prikriveni pristup – obavijen demokratskim pozlatama – odvlači pažnju Zapada, dopuštajući tako Beogradu da se koncentrira na svoj plan oživljavanja ‘Velike Srbije’. Bez obzira da li se radilo o Miloševiću, Vučiću ili nekom sljedećem, ova jedinstvena imperijalna ambicija opstaje kao vodeća inspiracija i katalizator za srpske populiste“, navodi se u tekstu.
Teško se ne složiti s ocjenama koje je Kraemer iznio. Ideja „Velike Srbije“, umotana u ruho „srpskoga sveta“, i dalje živi u srbijanskim političkim strukturama. U medijima pod kontrolom režima svakodnevno se širi destilirana mržnja prema svim okolnim narodima. Srećom, Srbija nema kapacitete za izazivanje bilo kakve snažnije destabilizacije, no s obzirom na duboku iracionalnost velikosrpske ideje valja biti na oprezu.