Oni koji barem površno prate srbijansku političku scenu mogli su zamijetiti Vladimira Đukanovića, zastupnika u Skupštini Srbije, ali i novinara koji po lokalnim televizijama u Srbiji već godinama trbuhozbori stravstveno braneći SNS i Aleksandra Vučića. To mu osigurava političku i medijsku karijeru.
Đukanović jasno iskazuje velikosrpske stavove slično kao i Aleksandar Vulin. Ruska agresija na Ukrajinu sada ga je ohrabila pa je jučer na Twitteru poručio:
„Sve mi se čini da će Srbija biti primorana da krenuti u denacifikaciju Balkana. Volio bih da griješim“.
У бре, ала се узјогунио двојкакругашки свет што написах да ће Србија можда морати да покрене денацификацију Балкана. Разумем то, они су увек подржавали сваког српског непријатеља, од усташа, балиста, ханџароваца…То су чињеница били нацисти, а двојкакругашком свету срцу мили.
— Владимир Ђукановић 🇷🇸 (@adv_djukanovic) July 31, 2022
U kasnijim twittovima Đukanović je dodao:
„U bre, ala se uzjogunio dvojkakrugaški svijet što sam napisao da će Srbija morati pokrenuti denacifikaciju Balkana. Razumijem to, oni su uvijek podržavali svakog srpskog neprijatelja, od ustaša, balista, handžarovaca… To su činjenica bili nacisti, a dvojkakrugaškom svijetu mili“.
„Umjesto da budu sretni što Srbija ima kapacitet da im pomogne u denacifikaciji, oni se bune protiv iste. Dodatno im pomažu i beogradski dvojkakrugaši. Kako god, denacifikacija je nešto što je neophodno i edukativno, a Bogu hvala Srbija će svakom pomoći da istjera nacizam“.
„Denacifikacija je proces iskorjenjivanja nacizma kao ideologije iz društva. Srbi, kao najveći stradalnici od nacizma, za razliku od naših komšija koji su naciste dočekivali kao osloboditelje, imaju kapacitet pomoći svakome tko želi u denacifikaciji. Valjda je to nešto što je normalno?“, napisao je.
Vučićev potrčko i SNS-ov jastreb Đukanović očito prijeti ratom. Pritom nije precizirao kako bi to Srbija mogla denacificirati Balkan.
Ako pod Balkanom smatraju Hrvatsku jasno im je da tu nemaju što tražiti. I kad su imali nekoliko puta više oružja dobili su lekciju iz ratovanja koju će pamtiti još stoljećima i koja im – vidljivo je to iz svakoga spomena Hrvatske – i dalje stvara velike frustracije.
Ako misle denacificirati Crnu Goru, ni tu nemogu ništa jer je ova članica NATO-a kao i Hrvatska.
Kosovo? Opet ništa od toga. Ne samo da je na Kosovu jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi (Bondsteel), nego su i Albanci na Kosovu dobro naoružani, a iza sebe imaju i Albaniju, članicu NATO-a. Da ne govorimo o motivaciji koju bi Albanci imali da dođe do rata. Srpski zločini se jako dobro pamte.
Ostaje Bosna i Hercegovina. Ovdje nisu uspjeli u ratu još će manje danas išta uspjeti. Može Milorad Dodik prijetiti secesijom koliko hoće – on je i sam svjestan da od toga nema ništa.
Srbijanski vojni efektivi i ekonomija su takvi da bi bilo kakav pokušaj kopiranja ideja “ruskog svijeta” za njih bio poguban. Srbija nema kapacitete ni da uspostavi suverenitet na Kosovu, a kamoli da ide u bilo kakve šire ratne operacije.
Srbi, istina, vole ratovati (jedan je velikosrbin rekao da radije ratuju, nego rade(, no problem je po njih što ratove redovito gube pa kasnije stvaraju mitove o junačkim podvizima i žrtvoslovne bajke usput demonizirajući sve oko sebe.
Đukanović se malo zaletio i vjerojatno će morati na raport kod najmodavca Vučića nakon što krenu diplomatski pritisci.
Ipak, Đukanovićev istup koristan je jer jasno pokazuje da velikorpski primitivci ne odustaju od svojih suludih ideja. Srećom te su ideje neostvarive i kao mnogo toga vezanog uz Srbiju spadaju u područje znanstvene fantastike.
Na kraju vrijedi podsjetiti da je Srbija već jednom pokušala “denacificirati Balkan”. To je završilo traktorima u kolovozu 1995. i bombardiranjem Beograda 1999. Ili, drugim riječima, završilo je tragedijom po srpski narod.
No je li se iz povijesti išta naučilo?