Mnogima će možda biti čudna ideja o beskućnicima i budalama, ali to su dva podijeljena tabora ovih dana u Hrvatskoj. Vidljivo je da konzultacija partije Možemo s mainstream medijima ne daje mogućnost društvu konstruktivne kritike ljevice – zbog iznošenja neistina o slučaju Zambija. Ako se ne dogodi opća kritika lijeve partije, onda prihvaćamo biti budale.

Afrička priča pokazuje da ljevičarski radikali ne žele priznati istinu, a istovremeno stvaraju predrasude o onima koji se usude promišljati, točnije onima koji preispituju novopostavljene standarde sekularnog društva. Trenutna ljevija ljevica nepromjenjive zakone sekularnosti odjednom želi učiniti promjenjivima, jer sloboda dana pojmovima ne smije imati ograničenja.

Izlazeći iz okvira zakona ljevičari postaju beskućnici jer nemaju više utočište u koje se mogu vratiti. Imali su sve, ali su izgubili i prostor stanovanja. S vremenom, čak ako budu imali i socijalnu pomoć, ne bi trebali izaći iz situacije u kojoj se nalaze.

Nema otrježnjenja, pa niti programa pomoći koji će im pomoći da se vrate u stvarnost, jer ih očekuje politička smrt. To je scenarij koji će se dogoditi ako glasači odluče da više neće biti budale. Ako glasači nastave biti budale, onda će partijci politički preživjeti. Njihovi postupci, iako besmisleni, postat će nadvladane kategorije koje se više neće moći preispitivati.

Glasači partije Možemo su prevareni kao svijet za vrijeme rata u Iraku. Mnogi su očekivali da će Irak biti bolja država poslije američke invazije, kao što su i glasači mislili da će im partija osigurati uvjete dobrog života. Dogodilo se upravo suprotno, Irak nikada nije bio nestabilniji, a Zagreb svojim sivilom sve više podsjeća na sovjetske gradove.

Osim sivila, omogućili su nam da nas HRT obrazuje i pokaže nam “novu realnost“ ljevice. To je bilo vidljivo krajem ovog tjedna u Petom danu, jer su neki bili optuženi za transfobiju. Očito je sloboda govora postala opasna za neke intelektualne duše, jer veći naglasak mora biti na “osjećajima”.

No, da građani ne bi počeli novi tjedan nepripremljeni pobrinuo se Stanković dovođenjem psihologinje koja brani transrodnu djecu. Uostalom, ako nećemo vjerovati ovim palanačkim intelektualcima kome ćemo onda vjerovati?

Možda bismo trebali početi prenositi Nedjeljom u dva ili Peti dan u Zambiji da se neobrazovanim Zambijcima objasne neke stvari? Kada Zambijci shvate što je “novi svijet“ neće moći drugo nego oduševljeno priznati svoje pogreške i promijeniti zakone.

Možda bi naši beskućnici prije Zambijaca mogli zatražiti profesionalnu pomoć jer relativiziranje činjenica ne umanjuje krivnju. Opasno bi za društvo bilo da njihovo umanjivanje krivice postane konačan autoritet.