Utorak, 15. srpnja 2025.

Zašto Europljani uzimaju zakon u svoje ruke

„Što se događa kada vlast odbije vladati?“ Odgovor na to pitanje ovih se dana može jasno vidjeti u malom njemačkom gradiću Harsefeldu u Donjoj Saskoj, koji je zahvatio val kriminala. Stanovnici se već tjednima žale na skupinu tinejdžera, uglavnom migrantskog podrijetla, koji grad teroriziraju nasiljem, dilanjem droge i iznudama. Policija, kako tvrde, ne uspijeva uhvatiti korak s neredima, a kao razlog navode – manjak osoblja. Policijska postaja u Harsefeldu navodno je zatvorena, zbog čega se hitni pozivi preusmjeravaju u grad udaljen 15 kilometara, što kriminalcima omogućuje bijeg prije dolaska vlasti.

U jeku kolapsa sustava, mještani su prisiljeni uzeti zakon u vlastite ruke. Organizirali su građanske ophodnje i bilježe incidente na snimkama. Policijski glasnogovornik opisao je te skupine kao „prilično jezive“ i upozorio: „Vigilantske skupine nikome ne pomažu.“ No, jednako se može reći i za policiju koja ništa ne poduzima.

Iako je lokalna policija potvrdila da istražuje niz prijava, napominju kako „postupak traje“, unatoč činjenici da su vođe bande poznate vlastima i da za njihova kaznena djela postoji video-dokaz. No, zbog velikog zaostatka i činjenice da njemački pravni sustav otežava procesuiranje maloljetnika, protiv počinitelja još uvijek nisu podignute optužnice.

Ovaj slučaj nije izoliran, već dio šireg obrasca institucionalne paralize koja se odvija diljem Europe. Unatoč ponovnom uvođenju graničnih kontrola u Njemačkoj i Nizozemskoj, stanovnici nizozemskog sela Ter Apel ogorčeni su zbog neaktivnosti vlasti, jer ilegalni migranti i dalje nesmetano prelaze granicu iz Njemačke. Kao odgovor, zabrinuti građani odlučili su sami provoditi granične kontrole. Opremljeni reflektirajućim prslucima i svjetiljkama, prošlog su mjeseca počeli zaustavljati automobile u blizini granice, ispitivati vozače, pa čak i pregledavati prtljažnike. Jedan od sudionika rekao je za nizozemski list AD: „Ništa se ne poduzima, pa ćemo mi.“

Kao i u Njemačkoj, vlasti su te građanske inicijative proglasile „opasnima“ i „uistinu neprihvatljivima“, apelirajući na građane da „dopuste policiji i graničarima da obave svoj posao“. No da policija doista radi svoj posao do ovakvih situacija vjerojatno ne bi ni došlo. Ipak, nizozemska je policija uspjela pronaći dovoljno osoblja da uhiti jednog od predvodnika akcije, navodeći, bez trunke ironije, kako „njegovo ponašanje ugrožava javni red i sigurnost“.

Slična je situacija i u Poljskoj, također na njezinoj granici s Njemačkom. Ondje su građani, umorni od stalnog priljeva ilegalnih migranata, osnovali Građanski pokret za obranu granice. Prošlog su tjedna u njihovim redovima bili i lokalni poljoprivrednici sa svojim traktorima, koji su pomagali u nadzoru ključnih graničnih prijelaza.

Njihov je posao dodatno otežan činjenicom da njemačke vlasti aktivno rade protiv njih. Na snimkama su zabilježeni njemački policijski kombiji kako prevoze migrante preko granice i ostavljaju ih s poljske strane, gdje mogu slobodno nastaviti putovanje.

Trend građanskog otpora državnoj neučinkovitosti uočen je i u Irskoj. U brojnim selima i gradićima građani organiziraju blokade, zatvaraju prometnice i prosvjeduju na ulicama zbog naglog dolaska tražitelja azila koje država smješta u već pretrpane sredine, često bez ikakvih konzultacija s lokalnim stanovništvom. U ožujku 2023. oko 50 prosvjednika fizički je spriječilo autobus s 120 migranata da uđe u bivšu vojarnu Columb Barracks u okrugu Westmeath. Jedan od prosvjednika čak je zaključao ulazna vrata lancem. Sukob je trajao nekoliko sati, a nakon neuspješnih pregovora s policijom, autobus se morao okrenuti, što je izazvalo oduševljenje okupljenih.

Samo dva mjeseca kasnije, u seocetu Inch u okrugu Clare, mještani su traktorima i balama sjena blokirali ceste kako bi spriječili dolazak još jednog autobusa s 34 migranta. Prosvjed je eskalirao do te mjere da su građani ušli u autobus, provjerili identitete i prebrojali putnike. Inch, koji nema čak ni službeno zabilježeno stanovništvo, s crkvom, osnovnom školom i jednim hotelom, teško da je prikladan za prihvat izbjeglica. Ipak, tadašnji premijer Leo Varadkar izjavio je: „Nitko nema pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti u njihovom mjestu.“ Nakon višednevne blokade, ministar zadužen za integraciju obećao je da se sljedećih mjesec dana u to područje ne će slati novi migranti.

Slična se situacija dogodila i u Dromahairu, u okrugu Leitrim. Mještani su navodno organizirali „nelegalnu“ kontrolnu točku kako bi spriječili dolazak još jednog autobusa s migrantima. Dromahair, sa svojih oko 800 stanovnika, trebao je primiti čak 155 tražitelja azila u lokalnom hotelu. Predstavnik grupe kasnije je zanijekao postojanje kontrolne točke, no oko 400 ljudi mirno je prosvjedovalo protiv planiranog smještaja.

Pitanje koje se nameće glasi: „Što su vlasti mislile da će se dogoditi?“ Kada država zakaže, građani ostaju bez izbora i – kako ih mediji često podrugljivo nazivaju – „vigilanti“ uskaču na njezino mjesto. Ako se ljudi više ne osjećaju sigurno u zajednicama u kojima su odrasli, prirodno je da će sami poduzeti ono što vlada odbija učiniti. Nije idealno – ali nije ni nerazumno.

Policija ima pravo kada kaže da su takve akcije opasne – netko doista može biti ozlijeđen. Ali što drugo ljudima preostaje? Ovo je logična posljedica sustava koji više ne štiti ni ne služi vlastite građane.

Ako države žele stati na kraj ovim građanskim akcijama, rješenje je jednostavno – neka počnu provoditi zakone i čuvati granice. Nije previše za tražiti da ruralna sela ne postanu zone ilegalnih migracija, a mirni gradići središta bandi. Kada ljudi vide da zakon više ne štiti njih, izgubit će povjerenje – ne samo u policiju, nego i u cijeli politički sustav.

Ono čemu svjedočimo diljem europskih sela i pograničnih gradova izraz je želje običnih ljudi da ponovno preuzmu kontrolu. A ako država ne će – hoće oni. I tko im to može zamjeriti?

Posebno zabrinjava činjenica da upravo u ovakvoj atmosferi Njemačka najavljuje i dodatno „rješavanje problema“ tako što planira deportirati čak 17 000 tražitelja azila u Hrvatsku. Hrvatska se do pred koju godinu samozavaravala da je tek tranzitna ruta, no sada je i sama ušla u žrvanj migrantske najezde iz koje se ostatak Europe već godinama ne uspijeva izvući. U kratkom roku krenula je i u Hrvatskoj, pod krinkom nedostatka radne snage, zamjena stanovništva.

Hoće li i hrvatski građani, suočeni s posljedicama takvih odluka, jednoga dana biti prisiljeni organizirati vlastite ophodnje i barikade? Nažalost, dosadašnji razvoj događaja sugerira da je to sve manje pitanje „ako“, a sve više pitanje „kada“. Nadamo se ipak da će političke strukture barem nešto naupiti iz primjera zemalja sjeverne i zapadne Europe i da će se izbjeći takav scenarij.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...