Konferencija o budućnosti Europe predstavljena je kao inicijativa Europske komisije, Vijeća EU-a i Europskog parlamenta kroz koju građani iz cijele Europe mogu podijeliti svoje ideje i doprinijeti oblikovanju zajedničke europske budućnosti. Cilj je da se do proljeća 2022. u okviru konferencije donesu zaključci i pruže smjernice o budućnosti Europe.
Ima li, međutim, Europa uopće budućnost? To je pravo pitanje koje se nameće ako pogledamo demografske i kulturne trendove posljednjih desetljeća.
Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, poznat po borbi protiv „glupih nacionalista“, na kraju je svoga mandata u listopadu 2019. priznao da Europa slabi demografski, ekonomski i politički.
„Mi smo vrlo mali, kao europski kontinent“, rekao je tada Juncker i dodao: „Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo 4%. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europske zemalja ne će biti članica Grupe sedam najrazvijenijih“.
Postavlja se pitanje kako je moguće da kontinent koji je stoljećima bio centar svijeta, u kojemu su nastala najveća znanstvena otkrića i najvrjednija kulturno-umjetnička djela, demografski propada i zauzima sve beznačajnije mjesto u međunarodnim odnosima?
Christopher Dawson u knjizi „Razumijevanje Europe“, sagledavajući Europu kao zajednicu naroda i oblik duhovnog jedinstva utemeljenog na kršćanskoj tradiciji, upozorava na posljedice gubitka zajedničkih duhovni težnji i zajedničkog sustava moralnih vrednota. Kao posljedicu ovoga gubitka ističe i padanje europske međunarodne moći.
Koliko je Europa bila manje kršćanskom, toliko je padala i njezina moć u međunarodnim odnosima. Danas, Europa predstavlja trećerazrednog aktera na međunarodnoj sceni koji nije sposoban riješiti niti jedan značajniji međunarodni problem. Nakon što se odrekla kršćanstva, Europa više nema niti jednu vrijednosnu unifikacijsku ideju, pa je očekivano da u takvoj klimi dekadencija i perverzija postaju dominantne odrednica duha vremena.
Odricanje od kršćanskih temelja, od kršćanske kulture i tradicije, nakon šezdesetosmaške revolucije porodilo je kulturu smrti koja dovodi do demografske devastacije Staroga kontinenta. Europa je jedini kontinent koji će, prema procjenama UN-a, do kraja ovoga stoljeća imati negativne demografske trendove.
U kulturi smrti koja impregnira naš kontinent djeca su shvaćena kao nepotrebna žrtva i ono što inkomodira sebične pojedince u njihovu hedonističkom načinu života. Istodobno se tzv. LGBT „vrijednosti“ proglašavaju temeljnim vrijednostima EU-a, a genderističke koncepcije, koja negiraju osnovne antropološke zasade čovjeka, proglašavaju se slobodnim odabirom pojedinca.
Štoviše, oni koji kritički propituju ove koncepcije koje se kose sa zdravim razumom, sve više dolaze na udar kaznenog pravosuđa.
U knjizi „Diktatura relativizma“ talijanski povjesničar i publicist Roberto de Mattei plastično opisuje tu inverziju: „Prva je etapa nijekanje postojanja objektivnog zakona ili istine, s posljedicom izjednačenja dobra i zla, poroka i krjeposti. Druga je etapa institucionalizacija moralnoga zastranjenja, tj. pretvaranje osobnoga poroka u javnu krjepost. Treća je etapa društvena cenzura i sudsko suzbijanje dobra. Do te smo točke stigli. Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskoga poretka“.