Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome što su imali, narodnoj i folklornoj poeziji, Filipu Višnjiću, koji je k tome grčkog podrijetla.
Sukladno tome Tomasović zaključuje: „Što su pak srpski pjesnici od XIX. stoljeća do naših vremena nasljedovali od južnohrvatske čuvene lirike? – Ama baš ništa, iako je ona tobože srpska. Nisu je jednostavno prepoznavali kao vlastitu baštinu ni po jeziku, stihu, stilu, platonskomu ljubavnom duhu, pa im je drugim riječima bila tuđa i nerazumljiva. Kod tih pjesmarica uzalud je tražiti bilo kakav odjek, konkretno u stihovima akademika Matije Bečkovića ili Miodraga Pavlovića, koji se pače u svojoj ozbiljnoj poetici preispituju u tradiciji. SANU, kojoj oni pripadaju, ipak Džoru Držića, Šiška Menčetića, Dinka Ranjinu, Dominka Zlatarića uključuje u srpsku renesansnu poeziju, nastalu u Dubrovniku. O tempora, o mores!“.
Tomasović citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom“.
Slično je zaključio i srbijanski književni povjesničar Miodrag Popović: „U općim stilskim i jezičnim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića (…) i Kršedolčeve Službe Maksimu, ispjevane petnaestak godina kasnije – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu Osmanu i Pajsijevog pristupa Žitiju Stefana Prvovenčanog (1629.). Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslavenske retorike? (…) Dubrovačka književnost bila je i jest sastavni dio hrvatske književnosti“.
Tomasović apostrofira kako se uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima.
„Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D.D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas“.
Braneći hrvatski karakter Dubrovnika – čiju književnost velikosrbi i danas nastoje prisvajati, hoteći tako kompenzirati vlastito kulturno siromaštvo (u Srbiji nije bilo baroka i renesanse, što stvara kulturne komplekse) – Filip Lukas je zapisao: „Ako se sada postavi pitanje na osnovi etničkih osobina, (…) koje su narodnosti bili stari Dubrovčani i jesu li oni bili Hrvati ili Srbi (…) onda se na to može odgovoriti istom onda kada se ispitaju momenti koji su za narodnost odlučni. Svaki narod ima svoje subjektivne i objektivne značajke koje ga čine posebnim socijalnim bićem među drugim narodima. (…) Vjerske, kulturne, a i etničke razlike između Srba i Dubrovnika tako su očite da ih je ispravno zapazio i Stefan Dušan (g. 349.), srpski vladar, malo decenija prije propasti srpske države, pa naziva Dubrovčane Latinima, a Dubrovnik latinskim gradom. U tom kulturno-etničkom obilježju grada očituje se ona prvotna duhovna snaga, koja je odvajala Srbe od Dubrovčana. Ona se očituje i u činjenici da Dubrovčani Srbima nisu dopuštali ni prenoćiti unutar gradskih zidina, već je pri zapadu sunca zvonilo na vratima Pila zvonce, koje i danas ondje stoji, i opominjalo pravoslavce, da se iz grada udalje. Pače niti sam car Dušan Silni, koji je inače davao Dubrovčanima povlastice u svojoj državi, nije smio prenoćiti u Dubrovniku…“.
Stari Latini bi rekli: pametnome dosta…
