Iako se još od devedesetih godina stvara mit kako su navodni nacionalisti i domoljubi opljačkali Hrvatsku i inaugurirali koruptivno-klijentelistički model upravljanja, korupcija je kapilarno prožela hrvatsko društvo već u vremenu prve Jugoslavije.
Mira Kolar Dimitrijević, poznata stručnjakinja za ekonomsku povijest i istaknuta gospodarska povjesničarka, ovako opisuje promjene u Hrvatskoj nakon ulaska u prvu, monarhističku Jugoslaviju: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskome sustavu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) Sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“.
Komunistički glavešine doradili su kriminalno-koruptivni sustav s obzirom na to da je komunizam per se sustav laži, inverzije i perverzije te izokrenutih vrijednosti. Sam je Josip Broz Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: „Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali ondje se korupcija često svršava gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga“.
U komunističkoj Jugoslaviji zakoni su se definirali kao „sredstvo za uništenje političkih protivnika“, a odabrani drugovi se nisu morali držati zakona kao pijan plota.
Današnje hrvatsko pravosuđe funkcionira prema istome principu političkoga patronizma. Flagrantno kršenje načela kaznenoga procesnog prava i izostanak ikakve odgovornosti glavna su obilježja znamenitog hrvatskog pravosuđa.
Lustracija bi u Hrvatskoj prvenstveno trebala obuhvatiti pravosuđe. Bez neovisnog pravosuđa Hrvatska ostaje zarobljena država, talac klijentelističkoga monstruma i odredište odakle ljudi bježe glavom bez obzira.
Bez uklanjanja kompromitiranih kadrova i komunističkoga mentalnog sklopa Hrvatska jednostavno ne može naprijed.