Vukovar 35. godina poslije: Jesmo li se odužili gradu na Dunavu?

Prije trideset i pet godina, 18. studenoga 1991., nakon gotovo tri mjeseca žestokih borbi, pao je Vukovar. Bila je to Pirova pobjeda tzv. JNA i četničkih paravojnih postrojbi.

Herojski otpor hrvatskih branitelja ljudstvom i tehnikom daleko nadmoćnijemu neprijatelju ušao je u anale vojne povijesti. Krvavi pir osvajača nakon pada grada, od odvođenja ranjenika iz vukovarske bolnice do zločina na Ovčari i u Veleprometu, trajno će svjedočiti o tome do koje mjere čovjek može izgubiti ljudskost i pretvoriti se u najobičniju zvijer („bit će mesa, klat ćemo Hrvate“). Analitičari CIA-e proučavali su fenomen vukovarskoga otpora i jedan od ključnih razloga za njegovu dugotrajnost vidjeli u snažnoj motiviranosti hrvatskoga vojnika da brani svoj dom.

Veliki Chesterton rekao je da se pravi vojnik ne bori zbog mržnje prema onome što je pred njim, nego zbog ljubavi prema onome što je iza njega. Hrvatski su branitelji branili svoje domove i obitelji pred nasrtajem jedne zločinačke ideologije. Osvajače su vodile mržnja i želja za otimanjem tuđega. Ta mitološko-patološka svijest i danas živi u mnogim usijanim glavama s druge strane Dunava. I danas velikosrpski krugovi Slavoniju, Srijem, Baranju i druge hrvatske krajeve nazivaju „srpskim zemljama“, niječu počinjene zločine i žrtvu nastoje prikazati kao krivca za rat. Takva politika ima pristaše i s ove strane Dunava, na što u svojim izvješćima upozorava Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA).

Ususret svakoj obljetnici sjećanja na žrtvu Vukovara postavlja se pitanje jesmo li učinili dovoljno za obnovu grada na Dunavu. Jesmo li se odužili „divu hrvatskom“? Država je mnogo učinila na materijalnoj obnovi grada i zbrinjavanju obitelji poginulih, ratnih vojnih invalida i udovica. Vukovar je dobrim dijelom obnovljen, no vukovarske žrtve još nisu dobile pravednu moralnu zadovoljštinu.

Koliko je toga još neriješeno vidi se na Petrovačkoj doli. Na odlagalištu otpada kod Vukovara nakon dviju godina svakodnevnoga prekapanja pronađena je masovna grobnica. Prema podatcima koje je Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo potkraj kolovoza ove godine, ondje su ekshumirani i identificirani posmrtni ostatci 38 osoba. Prema podatcima Grada Vukovara, još se traga za više od tristo njegovih sugrađana.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved uoči ove obljetnice rekao je da Hrvatska od Srbije od 2014. godine nije dobila nijednu informaciju koja bi pomogla u potrazi za nestalima. Hrvatska strana, rekao je, raspolaže podatcima o osobama i postrojbama koje su nakon pada Vukovara sudjelovale u uklanjanju posmrtnih ostataka.

Hrvatska nema razloga zagovarati ulazak Srbije u Europsku uniju. Ima, međutim, razloga jasno postaviti uvjete Beogradu. Hrvatska ne bi trebala dati suglasnost za napredovanje Srbije u pristupnim pregovorima sve dok srbijanske vlasti ne otvore vojne i policijske arhive i Hrvatskoj ne predaju sve podatke kojima raspolažu o sudbini nestalih i mjestima na kojima su njihovi posmrtni ostatci zakopani ili premješteni. Obitelji nestalih već trideset i pet godina čekaju da doznaju gdje su njihovi najbliži.

Možemo li, naime, govoriti o pravdi dok silovane Vukovarke na ulicama susreću ljude koje prepoznaju kao svoje silovatelje? Što tek reći o tome da je mauzolej Vukašinu Šoškoćaninu, jednomu od vođa srpske pobune na istoku Hrvatske, tek ove godine uklonjen s mjesnoga groblja u Borovu? Desetljećima je ondje stajao spomenik kojim se veličalo jednoga od predvodnika pobune u mjestu u kojem je 2. svibnja 1991. ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika. Dobro je da je mauzolej uklonjen. Zašto su obitelji ubijenih na to morale čekati više od tri desetljeća?

Je li normalno da trideset i pet godina nakon Ovčare i Škabrnje država novcem poreznih obveznika financira tjednik koji, pod firmom tobožnje „slobode govora“, iz broja u broj širi destiliranu protuhrvatsku mržnju i svetinje Domovinskoga rata izvrgava ruglu? Poštuju li žrtvu Vukovara političari svih boja i predznaka koji potkradaju državu, pretvaraju Hrvatsku u svoje feudalno leno i nakaradnom ekonomskom politikom tjeraju mlade ljude u inozemstvo?

Vukovar i slavonsko-srijemsku ravnicu natopila je krv hrvatskih branitelja, mladih ljudi iz svih hrvatskih krajeva. Iseljavanje iz krajeva za koje su dali život jedna je od najsnažnijih osuda političkih elita koje Hrvatsku vode svih ovih godina. Teške su to riječi, no smatram da mnogi političari parazitiraju na vukovarskoj žrtvi. Branitelji su im omogućili da u slobodnoj hrvatskoj državi obnašaju vlast, a oni je koriste za podjelu položaja i sinekura dok mlade obitelji u krajevima koje su branitelji obranili još važu mogu li ondje naći posao, priuštiti si stan i podizati djecu.

Odnos prema braniteljima i žrtvama Domovinskoga rata najveći je test hrvatske države

Pokojni general Janko Bobetko jednom je prilikom rekao da će odnos prema hrvatskim braniteljima biti najvažniji test hrvatske države. Uistinu, onoliko koliko poštujemo žrtvu branitelja, žrtvu Vukovara i ostalih gradova čija je herojska obrana u temeljima hrvatske države, toliko poštujemo i sami sebe. Samopoštovanje je nužna pretpostavka za izgradnju snažnoga identiteta i temelj za stvaranje ozbiljne i prosperitetne države. A u stvaranju takve države treba krenuti upravo od Vukovara.

Vukovar okuplja ljude koji se o mnogočemu u današnjoj Hrvatskoj razilaze. Suvremenu hrvatsku državu izborili su Blago Zadro i drugi hrvatski branitelji koji su položili život u borbi protiv velikosrpske agresije i jugoslavenske vojske. Kad se „antifašizam“ u Hrvatskoj rabi kao izlika za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva, valja se prisjetiti protiv koje su se vojske i za kakvu državu borili vukovarski branitelji.

Svaka država koja želi opstati mora imati uporišta oko kojih se njezini građani mogu okupiti. Vukovar je jedno od takvih uporišta hrvatske države. Njegova je obrana pokazala što može učiniti narod kada je složan oko prava da sam odlučuje o svojoj sudbini. I danas, kad su pred Hrvatskom drukčiji gospodarski i geopolitički izazovi, valja se prisjetiti Vukovara. Pred vukovarskom žrtvom moraju ustuknuti malodušje i pasivnost. Hrvati su 1991. pokazali da mogu obraniti i izboriti svoju državu. Trideset i pet godina poslije na nama je da pokažemo kako je znamo voditi.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...