Poznajem jednoga čovjeka koji je godinama uživao priličan ugled u nekim katoličkim krugovima. Inteligentan je i rječit, premda, priznajem, katkad raspravlja s prilično oštrim retoričkim rubom. Tijekom godina primijetio sam da su njegovi stavovi postajali sve radikalniji i da su, iako možda nisu bili heretički, barem u nekoliko pitanja prelazili granice koje ga smještaju izvan intelektualnih okvira katoličke predaje. Nedavno sam doznao da se, zbog neslaganja oko nekih od tih stavova, u ljutnji udaljio od zajednice katolika koja je godinama cijenila njega i njegov intelekt.
Žalosno je kada rasprave, bilo intelektualne bilo osobne – ili oboje – naruše ili posve unište prijateljstva. To je osobito ozbiljno danas, kada zapanjujuće velik broj Amerikanaca ima vrlo malo prijatelja ili ih uopće nema. Prema istraživanju iz 2021., udio muškaraca koji imaju šest ili više bliskih prijatelja, oko 27 posto, prepolovio se u odnosu na 1990., dok se broj muškaraca koji nemaju nijednoga bliskog prijatelja, oko 15 posto, u istome razdoblju upeterostručio. Drugo istraživanje iz 2025. pokazalo je da među američkim muškarcima u dobi od 16 do 28 godina približno polovica ima dva ili manje bliskih prijatelja.
Teško je pretjerati kada se govori o posljedicama tih trendova. Iz političke perspektive, predstavnička vlast počiva na pretpostavci da će građani održavati različite vrste prijateljstava kako bi mogli slobodno i s dobrom voljom raspravljati o najvažnijim pitanjima svojega vremena, ali i osnivati te održavati različite organizacije, od građanskih udruga i dobrovoljačkih društava do crkvenih zajednica. George Washington u svojem je oproštajnom govoru poželio da „vaše jedinstvo i bratska privrženost budu trajni“.
Duhovne su posljedice, dakako, još opasnije. Ako nemate bliske prijatelje ili velik dio svojega unutarnjeg života držite podalje od njih, nevolje su gotovo neizbježne. Čežnja za bliskošću u odnosima, usađena čak i u najmanje sentimentalne duše, ne može se iskorijeniti. Ako svoj prirodni predmet ne pronađe u drugim ljudima, a nadnaravni u Bogu, pokušat će ga pronaći drugdje. Tako među američkim muškarcima dobivamo epidemije ovisnosti o drogama, alkoholu, videoigrama, društvenim mrežama, pornografiji i internetskom kockanju. Više od polovice mladih muškaraca igra videoigre svakodnevno ili gotovo svakodnevno, a više od trećine igra ih dva ili više sati gotovo svakoga dana. Gotovo 40 posto mladih muškaraca kaže da pornografiju na internetu gleda tjedno ili svakodnevno.
Tu su zatim i intelektualne posljedice. Dobro je dokumentirano da su mlađi Amerikanci otvoreniji socijalizmu i komunizmu, što je nedvojbeno djelomice posljedica ljevičarskoga usmjerenja akademskoga svijeta koji već naraštajima radikalizira studente. S druge strane, mnogi se mladi muškarci poistovjećuju s konzervativnom „manosferom“, alt-rightom i pokretom Groyper Nicka Fuentesa, koji se sam predstavlja kao katolik. Antisemitizam i simpatije prema fašizmu postaju češći među mlađim konzervativcima, o čemu svjedoči nekoliko skandala samo tijekom ove godine. Sve to dodatno potvrđuje potrebu za autentičnim prijateljstvom koje čovjeku daje odgovornost ne samo u moralnome nego i u intelektualnome životu.
U svojoj knjizi Tolkien and the Inklings: Men of the West, koja uskoro izlazi, profesor s Hillsdale Collegea Bradley J. Birzer govori o jednom od najpoznatijih primjera muškoga prijateljstva: Inklingima, neformalnoj skupini književnih entuzijasta na Oxfordu sredinom 20. stoljeća, među kojima su bili C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien. „Ondje gdje bi se njih dvojica našla, ljudi bi se mijenjali, povezivali i postajali nešto veće nego što su bili kao pojedinci, bez obzira na razinu ili vrstu genijalnosti koju je svaki od njih posjedovao“, piše Birzer. „Kroz svoje prijateljstvo – a osobito kroz njegov najvažniji izraz, Inklings – Tolkien i Lewis stvorili su ono što je njihov zajednički prijatelj Owen Barfield nazvao ‘zajednicom duha u kojoj nema autorskih prava’.“
Naravno, malo bi muškaraca danas bilo sposobno ponoviti intelektualnu zahtjevnost kakva je postojala među članovima te ugledne družine. Govorimo ipak o nekima od najbriljantnijih znanstvenika i književnika koje je iznjedrio britanski svijet.
Poanta nije u tome da muškarci trebaju „misliti velike misli“ i pokušavati dosegnuti intelektualnu snagu Inklingsa. Potrebna su im mjesta na kojima mogu razgovarati, dijeliti mišljenja i međusobno raspravljati. Treba im prostor u kojem će izreći ono što cijene i misle, ali i u kojem će njihovi stavovi biti osporeni, pročišćeni i izbrušeni. „U svojim smo raspravama uvijek raspravljali radi istine, a ne radi pobjede, i radi istine, a ne radi udobnosti“, napisao je filozof, pjesnik i pisac Owen Barfield, poznat kao jedan od „prvih i posljednjih“ Inklingsa.
Angloirski znanstvenik Nevill Coghill primijetio je da je pjesnik i esejist Charles Williams, također član Inklingsa, bio jedini čovjek osim Tolkiena koji je utjecao na Lewisovu misao. „Charles Williams izložio mu je nauk o su-bivanju i ideju da čovjek kršćanskom ljubavlju može na sebe preuzeti bol drugoga čovjeka“, objasnio je Coghill. „Lewis je poslije otkrio da i sam posjeduje tu sposobnost i rekao mi je da mu je bilo dopušteno njome ublažiti patnju svoje supruge, oboljele od raka, od koje su liječnici već digli ruke.“
Taj snažan primjer pokazuje da intelektualna sastavnica prijateljstva nije nekakva cerebralna, ezoterična vježba namijenjena samo najpametnijima među nama. Ona nam pomaže snalaziti se u nevoljama i žalostima ovoga svijeta, pružajući nam znanje potrebno za življenje krjeposti i odbacivanje mana, ali i za razumijevanje patnje te društvenih i političkih kretanja koja se odvijaju oko nas. „Prijatelj, i to razborit prijatelj, može pomoći oblikovati prijateljevu odluku. To čini snagom one ljubavi koja prijateljev problem čini njegovim vlastitim problemom, prijateljevo ‘ja’ njegovim vlastitim“, piše katolički filozof Josef Pieper u djelu Četiri stožerne krjeposti.
Muškarcima trebaju pravi prijatelji koji će im pružiti potporu i potaknuti ih da se suoče s manama u vlastitome životu. Trebaju i prijatelje koji će im pomoći pomno razmišljati o brojnim problemima i krizama s kojima se suočavaju u ovome krajnje zbunjenom svijetu, prijatelje koji će propitivati stavove koji možda nisu samo pogrješni nego mogu dovesti i do neočekivanih osobnih ili profesionalnih sukoba.
Odjekujuće komore digitalnoga doba uglavnom čine upravo suprotno. Potiču ogorčeniji i zaoštreniji način komunikacije u kojem se loše ideje ili nekritički slave ili postaju razlogom za javno izopćavanje. Zbog takvih se stvari raspadaju obitelji, uništavaju karijere i razdiru zajednice.
„Svako prijateljstvo čin je otpora društvu koje želi sve prilagoditi i homogenizirati“, mudro piše Birzer. Ono je također čin otpora đavlu, kojemu je cilj postići ono što je u punome smislu riječi dijabolično: ne tek zlo, nego ono što razdvaja i raskida veze.
Stvoreni smo za istinsko zajedništvo, ne samo s Bogom nego i jedni s drugima. „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).
Odreći se prijateljstva ili umanjiti njegovu ulogu u vlastitome životu znači nanositi štetu tijelu, duši i umu jer je prijateljstvo sastavni dio našega zemaljskog procvata i našega spasenja. Tako đavao pobjeđuje.