Kada se nedavno održavao koncert duhovne glazbe na maksimirskom stadionu, uz prisustvo najviših crkvenih velikodostojnika u Hrvata, kao i papinskog nuncija, obližnja susjeda s Ravnica, Jadranka Kosor, požalila se da ne može spavati.

Premda tamo živi već desetljećima, učinila je to baš tada, kao da nikada prije na tom mjestu nisu održavani koncerti.

Mediji su tu žalopojku iskoristili i prenijeli s osobitim zadovoljstvom jer je to bila jedina javno iskazana primjedba tom događaju.

Baš kao i susret mladih s papom Benediktom XVI. na Trgu bana Jelačića 2011., i taj je maksimirski susret protekao ne samo u najboljem mogućem redu, već je pokazao što je

uljudno, pristojno i normalno ponašanje.

Bio je to jedan koncert, u jednom danu, iza kojeg je sve ostalo uredno.

S druge strane, alternativno ‘rokanje’ na zagrebačkom Jarunu koje traje četiri dana kroz sedmosatni program, uz alkoholizirane i koječime omamljene sudionike dekadentnog odijevanja i nerijetko dijaboličnog ponašanja, ne uznemirava samo stanovnike Jaruna, već cijele gradske četvrti Trešnjevka jug, a djelomice i Trešnjevke sjever – gdje ukupno živi više od 100 000 ljudi.

Nerijetko je to razlog što su mnogi stanovnici tog dijela grada prisiljeni na više dana otići iz svojih domova na neko mirnije mjesto, podalje od razvratnog duha i sablažnjavajućih prizora koji se ondje pojavljuju.

Da bi se o izvijestilo o nepodnošljivoj buci koja svake večeri dopire s jarunskog jezera, nije potrebno čekati da netko napiše negativan komentar na svojem profilu. Potrebno je samo biti profesionalan novinar i pravedan glavni urednik kojemu nije želja uništenje Katoličke Crkve.

Još je gora stvar što takve događaje financijski podupire, između ostaloga, i domaće Ministarstvo kulture, kao i Grad Zagreb, što znači da se građane terorizira njihovim vlastitim novcem.

Unatoč tome, organizatori INmusic-a neki dan su se požalili da imaju financijskih problema i da im je ovo možda posljednji festival. U ime mirnih popodneva, večeri i sna našega puka, neka tako i bude.