Mogao bih započeti ovaj osvrt da kažem kao i svaki drugi frankofil „Tch’ô Liban“, što bi bila prava istina za zemlju koja je prestala postojati. Boravio sam u Bejrutu u vremenu kada je situacija bila nepodnošljiva i cijela regija destabilizirana (što je zadnjih pet desetljeća redovna situacija na Bliskom Istoku). Vraćajući se prošli tjedan u Libanon uvidio sam da je situacija još gora, da sam otišao u trenutku kada se država nalazila na putu propadanja i da sam se vratio u trenutku kada je došla do svog kraja.

Jaz u Libanonu između onih koji imaju i koji nemaju dosegao je tako goleme razmjere da mi se počelo činiti da zapravo postoje dvije različite države, čak dva svemira, na istom malom geografskom području koje se zove Libanon. Ali u vrijeme moga studijskog boravka postojala je nada u obliku revolucije. Prijašnje revolucije su Libanoncima omogućile slobodu (2005. „Cedar revolucija“, zbog koje je došlo do povlačenja sirijske vojske) i obećanje za poboljšanje infrastrukturnih uvjeta (revolucija iz 2015.).

Revolucija kojoj sam kao stanovnik Libanona svakodnevno svjedočio bila je samo jedna velika zabava u kojoj se vijorilo jako puno zastava, pjevalo, plesalo… Na neki način to je bila pobuna u libanonskom stilu čak i kada je situacija izmaknula kontroli. Ogromna stisnuta šaka stajala je na glavnom trgu Bejruta (svojim izgledom je podsjećala na stisnutu šaku srpskog „Otpora“, organizacije koja se suprotstavila Miloševiću), a prosvjednici su otvoreno govorili o korupciji, nepostojanju socijalnih usluga i izgubljenoj nadi za budućnost.

Situacija je bila alarmantna već tada. Svi koji smo živjeli u Libanonu kroz zadnjih desetak godina svjedočili smo svakodnevnim nestancima struje, vode, nakupljenom smeću, visokim cijenama i prometnim gužvama. A revolucija je težila prema “boljem Libanonu“… Kakav bi to Libanon bio?

Je li to Libanon bez kafala sistema, koji vas dočeka čim sletite u zračnu luku Rafik Hariri, gdje poniženi radnici/ce iz Etiopije, Filipina, Bangladeša i Pakistana čekaju svoje gospodare/ice pod budnim okom libanonskih snaga sigurnosti? A kada ih Libanonci ne mogu financirati onda ih ostave ispod ambasada matičnih zemalja i čude se kako te radnice/ici nemaju uvjeta za život ili da se vrate u domovinu. To je još dobra sudbina, jer često zbog zlostavljanja i silovanja radnice/ci počine samoubojstva.

Nisam čuo od prosvjednika niti želju za zaustavljanjem gospodarskog iskorištavanja Zapadne Afrike, gdje libanonski gospodarstvenici drže brojne energetske kompanije. Nit ćete od libanonskih muslimana čuti da žele “bolji Libanon“ bez proizvodnje heroina, kokaina i borbenih droga (kao Captagon) u Beqaa dolini (o čemu postoji ogroman broj reportaža i dokumentarnih filmova).

Osim turizma, što je predstavljalo najveći izvor prihoda za Libanon tijekom svih ovih godina? To je bio bankarski sektor, koji je imao unosne poslove diljem Bliskog Istoka –  napose u golfskim zemljama. Bankarski sektor doživio je potpuni krah. Bacio je sedamdeset posto stanovništva na prosjački štap zbog inflacije u kojoj je vrijednost novca pala za skoro devedeset posto. Ekonomija zemlje je uništena, a dug zemlje iznosi 150% BDP-a.

U isto vrijeme dok razmišljam o ekonomiji prolazim pokraj bejrutske marine (Zaituna Bay) i vidim mnoštvo raskošnih jahti, a u Downtownu (dijelu Bejruta) luksuzni auti parkirani su ispred skupih restorana i barova. Dvije realnosti Libanona, tako blizu i daleko dvije klase građana.

Uz krah bankarskog sektora dogodilo se i smanjenje “financijske pomoći za izbjeglice“ od Ujedinjenih naroda i raznih nevladinih organizacija. Pomoć koja treba ići kako kršćanima, tako i muslimanima, redovno završava u džepovima libanonske elite – kojima su izbjeglice najjači razlog zašto ih Zapad još uvijek podržava i ne uvodi im sankcije.

Uz ekonomske, postoje ogromni politički i vojni problemi koji su uočljivi svakome tko je čitao nešto o Libanonu. Libanonska vojska je poluprofesionalna vojska koju popunjavaju siromašni libanonski sinovi i kćeri koji ne mogu naći bolji posao (trenutna plaća vojnika u libanonskoj vojsci je sedamdeset dolara) dok je pravi gospodar Libanona Hezbollah.

Organizacija koja je osim borbe protiv Izraela razvila mrežu političkih i ekonomskih lobija, s dijelom kršćana, uz pomoć kojih kontroliraju državu. Hezbollah je za dio Libanonaca više od ekonomskog i političkog pokreta jer predstavlja pobunu protiv službene elite koja služi interesima Zapada i Saudijske Arabije. Grubo govoreći: Libanon je podijeljen i razdijeljen između raznih religijskih skupina i unutar vojske, od kojih neke kao šijiti ne žele mijenjati sustav.

Upravo je podijeljenost nakon razornog libanonskog građanskog rata (1975.-1990.) ono o čemu bi se trebalo raspravljati u ovoj naciji od 4,4 milijuna građana (uz dva milijuna izbjeglica), gdje vjernost prema državi ne postoji nego je ona određena prema plemenskim i vjerskim strukturama. Podjele dovode do nečuvene korupcije, a političke obitelji (kao Hariri, Berri, Gemayel, Aoun, Joumblatt, Frangieh i Geagea) ostale su nekažnjene, čak iako su pripadnici ovih klanovskih obitelji počinili nebrojne ratne zločine tijekom građanskog rata. Toga su bili svjesni i obrazovani prosvjednici (jer Libanonci su bez sumnje najobrazovanija nacija u arapskom svijetu), ali nisu uspjeli u svojim zahtjevima.

Treba uzeti u obzir da je ova analiza Libanona iz perspektive Europejca, a u Libanonu ništa nije jednostavno objasniti niti lako definirati. Biti Europljanin u Libanonu omogućuje lakši uvid u vidljiv utjecaj Zapad, napose u četvrti Achrafieh. Mnogi stanovnici ove četvrti (fra. quartiera) reći će kako su voljeli francusku kolonijalnu vlast te da ne bi imali ništa protiv povratka Francuza i ponovne kolonizacije. Uostalom, u tom dijelu grada nećete čuti arapski jer su Libanonci ipak “potomci Feničana”. Dok ćete za 10-ak minuta vožnje autom u udaljenom sunitskom djelu grada čuti poziv na džihad u salafističkim džamijama. To jasno pokazuje koliko je Libanon zemlja kontrasta.

U konačnici, sada kao turist u Libanonu mogu reći kako ne znam – iz svih razgovora i susreta – što će Libanonci učiniti sa svojom zemljom. Ogromna šaka je nekoć stršila s Trga mučenika, a danas se vidi kako su revolucija i država propali. Oni koji su živjeli u bijedi sada žive u strašnoj bijedi, a oni koji su bili bogati su postali bogatiji. Najviše pati srednja klasa (obrazovana klasa kršćana) koja nema novca da napusti zemlju, a želi ići prema naprijed. Izgleda da je napredak i oporavak društvo nešto na što će Libanonci još jako dugo morati čekati.