Mogao bih započeti ovaj osvrt da kažem kao i svaki drugi frankofil „Tch’ô Liban“, što bi bila prava istina za zemlju koja je zapravo već prestala postojati. Boravio sam u Bejrutu u vremenu kada je situacija bila nepodnošljiva i cijela regija destabilizirana (što je zadnjih pet desetljeća redovna situacija na Bliskom Istoku). Vraćajući se prošli tjedan u Libanon uvidio sam da je situacija još gora, da sam otišao u trenutku kada se država nalazila na putu propadanja i da sam se vratio u trenutku kada je došla do svoga kraja.

Jaz u Libanonu između onih koji imaju i koji nemaju dosegao je tako goleme razmjere da mi se često počne činiti da zapravo postoje dvije različite države, čak dva svemira, na istom malom geografskom području koje se zove Libanon. Ali, u vrijeme moga studijskog boravka postojala je nada, nada u obliku revolucije. Prijašnje revolucije su Libanoncima omogućile slobodu (2005. „Cedar revolucija“ kojom je došlo do povlačenja sirijske vojske) i obećanje za poboljšanje infrastrukturnih uvjeta (revolucija iz 2015.).

Ali, revolucija 2019. kojoj sam kao stanovnik Libanona svakodnevno svjedočio bila je samo jedna velika zabava u kojoj se vijorilo jako puno zastava, pjevalo, plesalo… Na neki način to je bila pobuna u libanonskom stilu čak i kada je situacija izmaknula kontroli. Ogromna stisnuta šaka je stajala na glavnom trgu Bejruta (svojim izgledom je podsjećala na stisnutu šaku srpskog „Otpora“, organizacije koja se suprotstavila Miloševiću), a prosvjednici su otvoreno govorili o korupciji, nepostojanju socijalnih usluga i izgubljenoj nadi za budućnost.

Situacija je bila alarmantna već tada. Svi koji smo živjeli u Libanonu kroz zadnjih desetak godina svjedočili smo svakodnevnim nestancima struje, vode, nakupljenom smeću zbog loših usluga, visokim cijenama i prometnim gužvama. A revolucija je težila prema „boljem Libanonu“… Kakav bi to Libanon bio?

Bi li to bio Libanon bez kafala sistema koji vas dočeka čim sletite u zračnu luku Rafik Hariri, gdje nebrojeni broj poniženih radnica/ka iz Etiopije, Filipina, Bangladeša i Pakistana čekaju svoje gospodare/ice u pretrpanim sobama pod budnim okom libanonskih snaga sigurnosti. A kada ih Libanonci ne mogu financirati onda ih ostave ispod ambasada matičnih zemalja i čude se kako te radnice/ici nemaju uvjeta za život ili da se vrate u domovinu. To je još dobra sudbina jer često zbog zlostavljanja i silovanja radnice (ali i radnici) počine samoubojstva.

Tijekom boravka u Libanonu nisam čuo od prosvjednika koji zahtijevaju „bolji Libanon“ okončanje kafala sistema, nisam čuo niti da žele zaustaviti gospodarsko iskorištavanje Zapadne Afrike gdje libanonski gospodarstvenici drže brojne energetske kompanije. Niti će se od libanonskih muslimana čuti da žele „bolji Libanon“ bez proizvodnje heroina, kokaina i „borbenih droga“ (kao Captagon) u Beqaa dolini (o čemu postoji ogroman broj reportaža i dokumentarnih filmova).

Osim želje za „boljim Libanonom“ što je predstavljalo najveći izvor prihoda za Libanon tijekom svih ovih godina osim turizma? To je bio bankarski sektor koji je imao unosne poslove diljem Bliskog Istoka, napose u golfskim zemljama. Bankarski sektor koji je financirao državu (napose tijekom zadnje dvije godine) je doživio potpuni krah i bacio sedamdeset posto stanovništva na prosjački štap zbog inflacije kojom je vrijednost novca pala za skoro devedeset posto. Ekonomija zemlje je uništena, a dug zemlje iznosi 150% BDP-a. U isto vrijeme dok prolazim Bejrutom vidim luksuznu marinu u Zaituna Bayu punu raskošnih jahti, a u Downtownu luksuzni auti parkirani ispred luksuznih restorana i barova.

Uz krah bankarskog sektora dogodilo se i smanjenje „financijske pomoći za izbjeglice“ od Ujedinjenih naroda i raznih nevladinih organizacija. Pomoć koja treba ići kako kršćanima, tako i muslimanima redovno završava u džepovima libanonskih elita kojima su izbjeglice najjači argument zašto ih Zapad još uvijek podržava i ne uvodi im sankcije.

Uz ekonomske postoje i ogromni politički pa i vojni problemi koji su uočljivi svakome tko je čitao nešto o Libanonu. Libanonska vojska je poluprofesionalna vojska koju popunjavaju siromašni libanonski sinovi i kćeri koji ne mogu naći bolji posao (trenutna plaća vojnika u libanonskoj vojsci je sedamdeset dolara) dok je pravi gospodar Libanona Hezbollah. Organizacija koja je osim borbe protiv Izraela razvila mrežu političkih i ekonomskih lobija s dijelom kršćana uz pomoć kojih kontroliraju državu. Hezbollah je za dio Libanonaca više od ekonomskog i političkog pokreta jer predstavlja pobunu protiv službene elite koja služi interesima Zapada i Saudijske Arabije. Grubo govoreći Libanon je podijeljen i razdijeljen između raznih religijskih skupina i unutar vojske, od kojih neke kao šijiti ne žele mijenjati sustav.

Upravo je podijeljenost nakon razornog libanonskog građanskog rata (1975.-1990.) ono o čemu bi se trebalo raspravljati u ovoj naciji od 4,4 milijuna građana (uz dva milijuna izbjeglica), gdje vjernost prema državi ne postoji nego je ona određena prema plemenskim i vjerskim strukturama. Podjele dovode do nečuvene korupcije, a političke obitelji (kao Hariri, Berri, Gemayel, Aoun, Joumblatt, Frangieh i Geagea) ostale su nekažnjene, čak iako su pripadnici ovih klanovskih obitelji počinili nebrojne ratne zločine tijekom građanskog rata. Toga su bili svjesni i obrazovani prosvjednici (jer Libanonci su bez sumnje najobrazovanija nacija u arapskom svijetu), ali nisu uspjeli u svojim zahtjevima.

Treba uzeti u obzir da je ova analiza Libanona iz perspektive Europljanina, a u Libanonu ništa nije jednostavno objasniti niti lako definirati. Biti Europljanin u Libanonu omogućuje da vidite koliki utjecaj Zapad tu ima, napose u četvrti Achrafieh. Mnogi stanovnici ovog quartiera će reći kako su voljeli francusku kolonijalnu vlast te da ne bi imali ništa protiv toga da se Francuzi vrate i ponovno ih koloniziraju. Uostalom, u tom dijelu grada ne ćete čuti arapski jer se smatra jezikom Arapa, a Libanonci su ipak Feničani. Dok će te za 10-ak minuta (vožnje autom) u udaljenom sunitskom djelu grada čuti poziv na džihad u salafističkim džamijama. To jasno pokazuje da je Libanon zemlja kontrasta.

U konačnici, sada kao turist u Libanonu mogu reći kako ne znam – iz svih razgovora i susreta – što će Libanonci učiniti sa svojom zemljom. Ogromna šaka je nekoć stršila s Trga mučenika, a danas se vidi kako su revolucija i država propali. Oni koji su živjeli u bijedi sada žive u strašnoj bijedi, a oni koji su bili bogati su ostali bogati. Najviše pati srednja klasa (obrazovana klasa kršćana) koja nema novca da napusti zemlju, a želi ići prema naprijed. Izgleda da je napredak i oporavak društvo nešto na što će Libanonci još jako dugo morati čekati.