Kad bih proveo anketu među kršćanima u Americi i pitao ih trebaju li svećenici biti političari, pretpostavljam da bi ogromna većina katolika odgovorila s odlučnim „ne“. S vremena na vrijeme, vidimo isječak na internetu političara koji govore na nedjeljnom bogoslužju, ili svećenika koji se bore za političkog kandidata umjesto da propovijedaju Sveto pismo, i u svemu tome vidim nešto pogrješno.
Onda se nema o čemu raspravljati? Ne tako brzo. Mnogo je zbunjujućih tvrdnji i protutvrdnji o tome trebaju li se svećenici baviti politikom. Na kraju, ovisi o tome što podrazumijevamo pod politikom. Želio bih predložiti dva važna načina na koji svećenici ne mogu izbjeći politiku, i jedan jednako važan način na koji ne bi trebali – štoviše, ne smiju – biti politički aktivni.
Prvo, sama Biblija govori o politici. U pismu apostola Pavla kršćanima u Rimu on piše sljedeće: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene“ (Rim 13, 1). U redcima koji slijede sv. Pavao nabraja glavne odgovornosti države. Postoje da provode pravdu, nagrađuju dobro i brinu za opće dobro nacije (Rim 13, 2 – 7). Pastiri će, samim podučavanjem i propovijedanjem onoga što Biblija kaže, nužno poučavati vjernike o svrsi i djelokrugu države, važnosti institucije koju je odredio Bog. Drugim riječima, podučavat će o politici, njezinoj (potencijalnoj) dobroti i kako je treba provoditi.
Drugo, velik dio biblijskog etičkog nauka danas je predmet političke zabrinutosti. Pobačaj, transrodnost, pravda, brak, obrazovanje djece i tako dalje, sve su to pitanja temeljne kršćanske brige. Oni su također neizbježno politička i stranačka pitanja u našem svijetu, htjeli mi to ili ne. U svakome od ovih područja donose se zakoni koji će značajno utjecati na kršćane i naše nekršćanske susjede. To nisu brige koje vjerni svećenici mogu zanemariti. Cilj župnika trebao bi biti oblikovati svoje vjernike u čestite političke građane. Jedina alternativa je političko izbjegavanje ili amoralni makijavelizam. Oba će stajališta dovesti do strašnih društvenih posljedica; a to nije izraz ljubavi prema našim bližnjima onako kako nas je učio Isus Krist.
Međutim, postoji važan smisao u kojem svećenici ne bi trebali biti politički aktivni. Kao što je vidljivo već iz prvog pogleda na Novi zavjet, institucionalno poslanje Crkve nije upravljanje državom (odnosno bavljenje politikom). Čitajući o službi apostola Pavla, na primjer, jasno je da mu je bavljenje političkim igrama bila posljednja stvar na umu. Jednostavan razlog za to je taj što je Pavao bio apostol, a ne političar. Nije bio njegov posao miješati se u sitne detalje politike. Njegov poziv bio je propovijedati evanđelje, graditi crkve, moliti za političare i ohrabrivati ih da ostanu vjerni Kristu.
Oni koje je Bog pozvao da mu služe kao svećenici moraju se posvetiti tome pozivu. Zapravo, sa stajališta Biblije, usmjeravanje svećenika na politički aktivizam (samo traženje političkih funkcija, opsežna kampanja za kandidate, itd.) bilo bi poricanje njegovog svećeničkog poziva, a to je propovijedanje Svetog pisma i voditi narod Božji. Kao što je Pavao napisao u Prvoj poslanici Korinćanima (9,16): „Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem”. Ova intenzivna usredotočenost navela je mnoge da inzistiraju na tome da Pavao, kao i drugi autori Novog zavjeta, ne samo da se nisu upleli u politiku, nego su vjerovali da to nitko drugi ne bi trebao učiniti. Ali ovo je kategorija za svećenike. Većina kršćana nije pozvana da bude svećenici. Ali neke je Bog pozvao da služe u politici, baš kao što drugi služe u obrazovanju, manualnim poslovima, financijama, vojsci i tako dalje. Svećenici, dok obavljaju specifične dužnosti svojega poziva, trebaju pomoći svojim zajednicama tako da im služe. Isto tako bi trebali poučavati svoje članove kako uključivanje u politiku može biti dobro i kako se time može slaviti formirajući svoje ljude da služe pravedno.
Ali uvijek moramo održavati ispravnu razliku; jer svećenikova odgovornost je služenje Crkvi; političareva odgovornost je sama politika. Francuski intelektualac iz šesnaestog stoljeća Franciscus Junius jezgrovito artikulira nužnost razlikovanja poziva svećenika od poziva političara (magistrata) bez dovođenja u sukob ta dva poziva:
„Molim da vjernici obrate veliku pozornost – bez obzira na to koju funkciju o ljudskom društvu odluče ispuniti – na granice vlastitog poziva. Jer ima onih čiji je poziv baviti se društvom ljudskih bića, kojim vladaju suci, a ima i onih čiji je poziv općinstvo svetih, koje kao sluge Božje vode vođe, a sve to je Bog najispravnije ustanovio“.
Svećenici nisu školovani da postanu politički stručnjaci, niti bi mogli imati vremena i energije posvetiti svoje živote svakodnevnim političkim aktivnostima. Još važnije, biti političar nije njihov Božji poziv. S druge strane, oni koji se bave politikom posvećuju joj cijelu svoju energiju. Ispravno je i primjereno da to čine dok zauvijek izvršavaju dužnosti „Božjeg sluge” (Rim 13, 4). Društveno dobro je, naravno, cilj, a ne trenutna nemoguća i degradirajuća moralna neutralnost. Stranačke pozicije će stoga često biti neizbježne u tome procesu.
Velik dio naše današnje zabune o svećenicima i politici mogao bi se izbjeći ako bismo imali u vidu jednostavnu razliku između različitih, ali komplementarnih poziva. Imajući na umu ova razlika bi oslobodila one čiji je poziv politika da služe cijelim srcem bez mučne brige da je njihov rad na neki način neduhovan i neugodan Bogu, baš kao što bi prosječnog kršćanina oslobodilo da podržava takav rad, a svećenika da ispuni svoj poziv dok ih sve duhovno vodi dok to čine.