Treći članak u seriji: Vlč. Chad Ripperger „Budimo savršeni: Ispit savjesti u korizmenoj misiji – Deset Božjih zapovijedi“
Druga Božja zapovijed: Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud
Koristite li Božje ime uzalud? Znate, mnogi ljudi tvrdi kako ne čine to, a onda slušate svako malo njihovo korištenje imena našeg Gospodina uzalud. Postoji razlika između vulgarnosti i bogohuljenja. Vulgarnost je korištenje neprikladnih izraza koji se odnose na stvorene stvari. Zato zapravo i stoji u Starom zavjetu, ne kuni se niti Gospodinom, ali niti nebom niti zemljom koja je podnožje nogama njegovim.
Dakle, ne bismo trebali koristiti pogrdne ili vulgarne izraze. Vulgarne izraze trebali bi koristiti samo u izrazito strogim okolnostima kad je to potrebno. Izvan tog konteksta to ne bismo trebali činiti.
Ne znam jeste li ikad imali priliku prošetati zračnom lukom u zadnjih petnaest godina ili deset godina čak ili pet godina. Dosta se toga promijenilo. Postoji stupnjevanje. Postaje sve gore. Ljudi postaju sve vulgarniji i podliji u ponašanju i govoru. Usput, po mojoj procjeni, žene su postale mnogo gore nego što su bile. Vulgarnost je nešto što je zapravo u suprotnosti s krjepošću skromnosti, a žene po naravi imaju sklonost razvijati skromnost savršenije nego muškarci.
Ali sve se to urušilo u našoj kulturi, i sad smo samo vulgarni i nepristojni. Ali jedno je vulgarnost, a drugo je bogohuljenje. To je kad koristite ime našeg Gospodina, Boga, svetaca, anđela ili svete stvari na neprimjeren način. I tako, ako samo koristite ime našeg Gospodina na vulgaran način, zapravo ste psovali, počinili ste grijeh koji je oprostiv, kako kaže sv. Toma. Postaje bogohuljenje kad namjeravate klevetati (blatiti) Njegovo ime. Kad jednom oklevetate Njegovo ime, to postaje bogohuljenje – smrtni grijeh.
Kakve filmove gledamo?
Gledate li svjesno filmove u kojima se uzalud govori ime našeg Gospodina, koriste vulgarnosti ili čine druge nemoralnosti? Namjeravate li? Koliko često se to događa? Svaki put kad vjernici namjeravaju pogledati nemoralne filmove pomisle kako će samo, znate, preskočiti problematičan dio ili će napraviti ovo ili ono. Možda, ako to preskočite, to je jedna stvar. Ali će neki drugi reći, dobro, samo ću učiniti dobro djelo kad dođe do toga. Ovdje je problem, činjenica je da svaki put kad čujete vulgarnosti, ne samo kad izlaze iz nečijih usta, nego kad i gledate televiziju, postaju uvreda Bogu. Kako to znamo?
Uzmimo za primjer muža koje ima kratku audiovizualnu snimku žene koja je njemu smiješna, ali je zapravo ponižavajuća ili uvredljiva za nju. I prvi put kad ju je pustio, ona to nije dobro prihvatila, ali on je to sačuvao misleći da će biti smiješno. Međutim, on ju je, svaki put iznova, nastavio puštati. I poručuje joj: Nemoj se uvrijediti, ja to ne govorim. Ali, nije baš tako. Svaki put kad je pritiskao gumb da pusti snimku, žena se uvrijedila zbog toga, i to s pravom, a ista stvar je i u odnosu s Bogom.
Razgovarate li za vrijeme sv. mise ili u crkvi?
Većina ljudi nije svjesna činjenja pet grijeha svaki put kad se razgovara u crkvi bez potrebe. Prvi grijeh je nepristojnost u odnosu na bogoslužni prostor. To nije mjesto za razgovor. Jednom mi je jedan svećenik ispričao o događaju tijekom pretvorbe na sv. misi kad je muškarcu u osamdesetim godinama života, skroz straga, zazvonio mobilni uređaj. A muškarac je stajao nasred crkve.
On se javio na mobilni uređaj i rekao: „Pozdrav. Ne, ne mogu pričati sada. Na sv. misi sam.“
Razumijete? Daje vam ideju gdje se nalazite. Ali poanta je u tome da se, znate i usput, to događa češće nego što mislite. U redu? Ali ono što ističem je sljedeće: Ostavite mobilni uređaj u autu ili ga isključite kad dolazite u crkvu, ili ga barem stavite na najmanju vibraciju. Nemojte privlačiti nepotrebnu pozornost na sebe.
To se zove grijeh divljenja. To nije divljenje kao kad imamo visoko mišljenje o nekom. Umjesto toga, to je način nepotrebnog privlačenja pozornosti na sebe. To je nedostatak razboritosti. Oprezno, vodite računa o razboritosti. Inače se možete pitati što onda radite na ovom mjestu?
Nepotreban govor u crkvi pokazuje nepoštivanje Boga i drugih jer im umanjuje sposobnost usredotočivanja na Njega, a odvlači i vlastitu pažnju prema Njemu, što imamo obavezu. I onda, naravno, to je porok kao grijeh brbljavosti. Pet grijeha činite svaki put kad u crkvi pričate bez potrebe. Pa ipak, odete u neke druge institucije i vidite koliko je to rasprostranjeno.
Znate, ljudi počnu razgovarati čim je sveta misa završila. To nije neka predstava. To nije odlazak na neku simfoniju. Došli ste na svetu misu.
Treća Božju zapovijed: „Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.“
Dakle, treća Božja zapovijed, u osnovi, predstavlja obveze koje moramo vratiti Bogu, i kako on kaže, svetkujući nedjelju. Što to zapravo znači? To znači da je Bog odredio jedan dan u tjednu kad trebamo prestati raditi sve što radimo. Trebamo se odmoriti, oporaviti i rekreirati, ali primarni fokus tog dana je odnos s Njime.
Dakle, ovo je važna stvar, a reći ću vam zašto. Tijekom XVII. stoljeća, kasnih 1600-tih, Krist se ukazao jednoj mladoj dami i rekao: Želim da francuski kralj posveti Francusku mom svetom srcu. I želio je tu zadovoljštinu kao naknadu za obavljanje nepotrebnog ropskog rada nedjeljom. Sad, analizirajmo što se dogodilo u procesu. Priroda toga je da kad se naš Gospodin ili Gospa pojavi i kaže a, b ili c trebaju učiniti a, b ili c, ako ne uspiju učiniti a, b ili c, onda oni koji plaćaju cijenu su a, b i c.
Zbog toga čak čitamo u fatimskim tajnama o papi koji treba posvetiti Rusiju Bezgrješnom Srcu. Kasnije će, kaže, mnogo patiti. Zatim se 1929. Krist ukazao Luciji i rekao da će papa to učiniti, ali tad će biti prekasno spriječiti ono što se trebalo spriječiti. Vratit ćemo se na ovo za nekoliko minuta.
Ista je stvar bila i u Francuskoj. Ljudi su ponavljali taj proces obavljanja nepotrebnog ropskog rada nedjeljom. Radili su nedjeljom kad nisu trebali raditi. I zašto se onda događalo ono što se događalo? Pa, kao što sam maloprije spomenuo, oni su činili grijeh i došlo je do povlačenja milosti.
A sva milost dolazi na svijet posredstvom Katoličke Crkve. Ako katolici ne zaslužuju primiti stvarne milosti za ostatak svijeta kako bi djelovali dobro, prestaju djelovati dobro. Mi to zovemo politikom. Pitamo se zašto je toliki nered u politici, a to je zato što ne stječemo dovoljno milosti za ponašanje onako kako bi trebali. I tako je Krist htio da francuski kralj prvi učini primjer za druge.
Francuski kralj to nije učinio. Što se dogodilo? Malo više od stotinjak godina kasnije, ako se ne varam, počele su odsijecati glave plemićima i dogodila se Francuska revolucija. I od tog trenutka nadalje, povijest čovječanstva više nikada nije bila ista, a sve zbog nepoštivanja Njegovih zapovijedi i obavljanja nepotrebnog ropskog posla.
Evo, zašto ne želite postupiti kao i oni. Ne trebate raditi ako se neki posao može odgoditi za ponedjeljak umjesto da se radi u nedjelju. To također znači da moramo predvidjeti. Morate početi razmišljati: hej, nedjelja se bliži. Pripremimo sve potrebno prije nedjelje.
To se također odnosi i na nepotrebnu kupnju nedjeljom. Znate, na internetu ne možemo dobiti ono što dobivate nedjeljom u crkvi. Isto se odnosi i na odlazak u trgovinu i kupovanje stvari osim ako to nije apsolutno neophodno. Ako se može odgoditi, odgodite. Sad, pitanje koje vjernici uvijek postavljaju je, pa, može li se izaći van jesti?
Povijesno gledano, u katoličkim zemljama to se dopuštalo kako bi se udana žena odmorila od kuhanja. Ali poanta je da nedjeljom nema potrebe za radom ili odlaskom u kupnju. To je naporan posao. Nema užitka u tome. Evo vam još jedan primjer. Recimo, bavite se vrtlarstvom, ali nedjeljom ne ćete obrađivati zemlju i saditi biljke, jedino ćete, ako morate, zalijevati plodove.
Inače, kad to ne bi činili, postupali bi servilno. Koja je definicija servilnog? Nešto za što biste platili nekog. Dakle, budite bez nepotrebnog ropskog rada nedjeljom. Kao što sam spomenuo, zbog profanacije nedjelje, platit ćemo cijenu.