Većina bliskoistočnih kršćana konvertirala je na islam tijekom prva tri stoljeća islamske vladavine, dok je ostatak kršćana tumačio islam kao heretičko odbijanje kršćanske istine i kao kataklizmu posljednjih vremena.
U tom razdoblju mnogi bliskoistočni kršćani pišu o muslimanskom osvajanju svetih mjesta kršćanstva, naprimjer sveti Maksim Ispovjednik piše sljedeće riječi: „Što može biti gore od sadašnjega zla koje je osvojilo civilizirani svijet? Vidjeti barbarski narod iz pustinje kako vlada drugom zemljom kao vlastitom, vidjeti našu civilizaciju zaraženu divljim i neukrotivim zvijerima koje su poprimile ljudski duh“.
Iz tih riječi može se zaključiti da su kršćani arapska osvajanja doživljavali kao kaznu od Boga radi nevjere. I drugi autori navode slične riječi, ali se ograničavaju na Arape, ne koriste riječi islam, muslimani, Muhamed ili Kuran. Također, jedan anonimni židovski autor iz osmoga stoljeća, autor teksta Doktrina Jakovljevog nedavnog krštenja, vidi arapski pohod ne kao privremenu pojavu, nego trajnu realnost. Pozivajući se na četiri zvijeri iz knjige proroka Daniela zaključuje da zadnja zvijer nije Rim, nego Arapi.
Posebno su bile važne teološke rasprave između muslimana i kršćana, što je krucijalno za razumijevanje europsko-islamskih sukoba koji će se nastaviti stoljećima kasnije. Na primjer, spis Risâlat al-Kindî (koji je europskoj eliti od dvanaestog stoljeća bio izvor informacija o islamu) predstavlja polemični i apologetski tekst o stanju tadašnjeg društva. Nepoznati autor teksta napada muslimansku doktrinu i predstavlja glavne ciljeve kršćanske doktrine, koristeći i citirajući podjednako Kuran i Bibliju. Spis započinje usporedbom poslanika Muhameda s Isusom Kristom, a zatim slijedi primitivna egzegetska usporedba Kurana i Biblije. U završnom dijelu spisa autor analizira islamski obred molitve i ustvrđuje da je nastao preuzimanjem kršćanske forme molitve. Islam je u spisu, opće govoreći, prikazan kao hereza.
Isto tako nije nepoželjno spomenuti razmišljanje Bizantinaca (Rimljana, kako su ih zvali Arapi) koji islamska osvajanja vide kao dio Božjeg plana, koji je najavljen po prorocima i prirodnim katastrofama. Stoga ne treba čuditi što je za njih poslanik Muhamed predstavljao samo jednog u nizu heretika, a bizantski car Emmanuel I. Komnen naglašavao je da muslimani vjeruju u istoga Boga kao kršćani (navodeći za svoj stav suru 112), dok je jedna razlika njihova vjera u poslanika Muhameda koje će se s vremenom odreći.
Za razliku od Bizanta, u tadašnjoj Europi izmučenoj ratovima i osvajanjima Arapi su bila pojava slična bilo kojoj drugog pojavi nekršćanskog naroda. Kršćanski europski pisci su pokazivali malo zanimanje za vjeru svojih osvajača bili oni Arapi, Vikinzi ili Mađari.
To će se promijeniti transformacijom Iberskog poluotoka u džamahiriju. Dolazak Umayyada pretvara Cordobu u novi “kulturni Bagdad”, što će paradoksalno omogućiti stvaranje teološke kritike islama pod vodstvom katoličkih teologa Eulogiusa i Alvarusa. Alvarus je pokušao usporediti Muhameda s Antikristom (tvrdeći da postoje mnogobrojni Antikristi), dok Eulogius tvrdi da je Muhamed heretik zbog činjenice da odbija Kristovo božanstvo. Posebnu pozornost usmjerili su prema islamskoj teologiji i pogledu na spolnost, polazeći od broja Muhamedovih žena, problema poligamije i djevica obećanih u raju vjernim šehidima. Dvojica apologeta smatrala su probleme u islamu rezultatom Muhamedove potrebe za požudom i nasiljem.
Iz nekoliko navedenih primjera može se zaključiti da je teško govoriti o pozitivnom učinku islama na europske i bliskoistočne kršćane, a često spominjana koegzistencija bila je nužda kako bi kršćani, kao građani drugog reda, mogli opstati u islamskim društvima, što je trajno stanje do našeg vremena.
