X. Razmatranje. O vrijednosti vremena.
3. Moramo dobro iskoristiti vrijeme
„Hodite dok imate svijetlo“ (Iv 12,35). Valja sad za života hoditi putem Gospodnjim, sad dok imamo svjetla, jer će se ova svjetlost na smrti izgubiti. Onda nije vrijeme da se pripravljamo na smrt, nego da se u onaj čas pripravni nađemo. Na samrti se ne može ništa raditi, do onog časa što se učini da učini. Oh, Bože, da tko primi žalosnu vijest, da se sudbeno istraga vodi o njegovom životu ili o njegovom cijelom imetku, kako bi se taj pobrinuo da za se nađe najboljeg odvjetnika da ga zastupa i brani, te način i sredstva potraži, kako bi opet milost dobio? A mi, što radimo? Sigurno znamo da će se brzo, i to svakog časa može biti, povesti istraga o najvažnijoj našoj stvari koju možemo imati, a to je naše vječno spasenje, pa ipak vrijeme gubimo?
Može netko reći: „Ja sam mlad, kasnije ću se Bogu vratiti”. Ali, čuj, odgovaram ja: Bog je prokleo ono smokvino stablo koje je našao bez ploda, iako nije bilo vrijeme da plod dadne, kao što primjećuje evanđelje. Kao što je naš Otkupitelj rekao onom stablu, isto tako proklinje i onoga koga zove a neće se odazvati njegovom očinskom glasu. Čudnovata stvar! Đavao zna da je cijelo vrijeme našeg života kratko, i zato ne počiva nego nas stalno napastuje.
Dakle, kad vrag ne dangubi radeći da nas upropasti; zar ćemo mi tako ludo gubiti vrijeme i ništa ne raditi o našem spasenju? Reći će onaj drugi: Ali kakvo zlo ja činim. O, Bože, a zar nije zlo gubiti vrijeme u igrama, u besposlenim sastancima i zabavama koje za dušu ništa ne koriste? Ne, veli Duh Sveti, neka ti ne prođe dan da u njem što dobra ne učiniš. Oni radnici, o kojim sv. Matej piše, nikakva zla nisu činili nego su jedino gubili vrijeme stojeći besposleni i stog ih gospodar vinograda ukori: Zašto stojite ovdje besposleni? (Mt 20,6).
Kad se nađemo na općem sudu, onda će Isus od nas tražiti račun za sve besposlene riječi koje su izašle iz naših usta. Svako vrijeme, koje nije potrošeno na slavu Božju, jest izgubljeno vrijeme. Stoga nas Gospodin opominje: “Sto god tvoje ruke sad mogu učiniti, radi odmah, jer onamo, kuda ideš, nećeš imati vremena, da ćeš moć išta raditi, niti ćeš se moć opravdati” (Prop 9,10). Djevica i mučenica sv. Iva od Presvetog Trojstva govorila je da u životopisima svetih nema nigdje riječ sutra, ono sutra nalazi se samo u životu grešnika koji uvijek govore, kasnije, i tako ostanu do svoje smrti. Zove li te danas Bog da dobro radiš, čini ga odmah danas, jer moguće da sutra nećeš imati vremena, ili te Bog neće više zvati.
Ako si po svojoj nesreći do sada trošio vrijeme vrijeđajući Boga, nastoj da kroz život što ti preostaje to oplačeš, kao što je obećao učiniti kralj Ezekija, „U žalosti moje duše promotrit ću sve moje dane“ (Iz 39,15). Bog ti život produljuje da sad nadoknadiš izgubljeno vrijeme. O svetom Pavlu govori sv. Jeronim: „Ako je od Apostola zadnji u redu, u zaslugama je prvi, jer se od svih više trudio.“
A sve da drugo i nije, promislimo da svakog časa možemo zaslužiti vječnih dobara. Da ti tko obeća toliko zemlje dati, koliko možeš za jedan dan obići, ili toliko novca, koliko ga možeš danas izbrojati, koliko bi se žurio da što više zemlje obiđeš ili novca prebrojiš? Ti pak svakog časa možeš zaslužiti vječna blaga, pak gubiš vrijeme?
Ono što možeš danas učiniti, nemoj za sutra ostavljati, jer je ovo danas za te već izgubljeno i više se ne vraća. Sv. Franjo Borgija, kad bi se drugi razgovarali o svjetskim stvarima, tad bi sva svoja čuvstva okrenuo prema Bogu i kasnije upitan zašto to radi, nije znao što bi odgovorio i zato bi ukoren, ali on reče: „Volim da me neznalicom i prostakom zovu, nego da uzalud vrijeme gubim.“
Molitva: Ne, moj Bože, neću više gubiti ovo vrijeme koje mi po svom milosrđu daješ. Sad bi ja morao biti u paklu, gdje bih oplakivao izgubljeno vrijeme, ali bez koristi. Zahvaljujem ti što si me još uzdržao u životu; kroz ovo dana što mi još ostaje za živjeti, živjet ću samo za te. Da sam u paklu plakao bih, ali očajno i bez koristi. Plakali ću uvrede koje sam ti nanio i plačući uvjeren sam da ćeš mi oprostiti. Da sam u paklu ne bih te mogao više ljubiti; a sad te ljubim i ufam se da ću te na vijeke ljubiti.
Da sam u paklu ne bi mogao više od tebe tražiti milosti; ali sad čujem gdje govoriš „Tražite i dat će vam se.“ Kad već još mogu tražiti, onda dvije milosti tražim, o Bože duše moje; naime daj da ustrajem u tvojoj milosti i pokloni mi svoju svetu ljubav, pa onda radi od mene što hoćeš. Daj da se svaki čas mog života tebi utječem, Isuse moj, govoreći: „Gospodine, pomozi mi, Gospodine, smiluj mi se, ne daj da te više vrijeđam; pokloni mi svoju ljubav“ Marijo, majko moja, isprosi mi milost da se uvijek preporučujem Bogu i od njega molim svetu ustrajnost i njegovu svetu ljubav.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
