I dok je dobar dio Hrvata uljuljkan u blagodati iznajmljivanja apartmana turistima i stanova stranim radnicima, zaokupljeni kupoprodajom te gradnjom i nadogradnjom stambenih jedinica, a mladež masovno dopaminski navezana na ekrane i odvojena od stvarnosti (kako vani, tako i kod nas), u hrvatskom susjedstvu sve se više čuje retorika slična onoj od prije tridesetak godina – kada mnogi od današnjih dionika hrvatskog društva nisu ni bili rođeni ili su bili vrlo mali.

Potrošački mentalitet, industrija zabave, kupovina preko interneta, zatupljivanje TikTokom, sve nas to udaljava od stvarnog života – a on je vrlo surov: u Ukrajini, koja je od hrvatske granice u Baranji udaljena šest sati vožnje (manje nego Zagreb – Dubrovnik) mirnu svakodnevicu odavno su zamijenila razaranja i masovne pogibije, u pojasu Gaze smrt je također redovna pojava, kao i u mnogim zemljama Afrike u kojima se ljudi ubijaju samo zato jer su kršćani. O napadima, silovanjima, pljačkama i ubojstvima po Europi, kojih su počinitelji radikalni islamisti, da i ne govorimo.

No čak i kada sve gore navedeno ne bi postojalo, bilo bi nam dovoljno osvrnuti se samo na vladajući režim u Srbiji, a nije zanemariv ni onaj u srpskom entitetu Bosne i Hercegovine. Upravo je u središnjici Republike Srpske, Banjoj Luci, imenjak srpskog predsjednika Vučića i čovjek za „specijalne zadatke“, Aleksandar Vulin, u četvrtak 21. studenog kazao da je „proces ujedinjenja svih Srba započeo i da ga više nitko ne može zaustaviti“.

Time je zapravo ponovno najavio da su pred nama nove bitke, kao što je to 1989. u svom poznatom govoru na Gazimestanu objavio njegov ideološki uzor Slobodan Milošević.

Osim što je već više puta provocirao velikosrpskim izjavama, kao i onom da je bl. Alojzije Stepinac ustaški vikar (Jadovno, 2015.), Vulin je kao ministar obrane u rujnu 2020. prvi upoznao javnost s pojmom „srpskog sveta“, rekavši da Vučić „treba izgraditi srpski svijet“, da „Beograd treba ujediniti sve Srbe“ i da je „predsjednik Srbije predsjednik svih Srba”. 

Vulin nije neki zaneseni oporbeni zastupnik neke marginalne desničarske stranke, već višestruki srpski ministar (rada, obrane, unutarnjih poslova), bivši ravnatelj obavještajne agencije, a danas potpredsjednik srpske Vlade i ministar bez lisnice zadužen za ruski utjecaj u Srbiji. S obzirom na sve navedeno, ni najmanje ne čudi činjenica da potpuno odobrava rusku agresiju na Ukrajinu.

I koliko god se takvi istupi promatrali kao veći ili manji politikantski folklor, toliko svojstven (aktualnoj) srpskoj vlasti, višegodišnje ustrajanje srpskog državnog vrha na odašiljanju ovakvih imperijalističkih poruka, bilo bi neozbiljno zanemarivati.

Unatoč svim simpatijama koje Zapad, posebice Francuska, pokazuje prema Srbiji, na sve češće prijetnje odcjepljivanjem Republike Srpske od Federacije BiH i ujedinjenjem svih Srba u jednu državu, teško je ostati nijem; tako je Hrvatska Vulina proglasila „personom non grata“, a SAD mu je izrekao sankcije, dok EU na provokacije iz Banja Luke svako malo reagira preko posebnog izaslanika za BiH C. Schmidta.

Uzevši k tome u obzir Strategiju nacionalne sigurnosti iz 2021. u kojoj je Srbija za jedan od glavnih ciljeva odredila „očuvanje postojanja i zaštitu srpskog naroda gde god on živi“ (gl. 4.3), kao i činjenicu da Srpsko Narodno Vijeće diljem Hrvatske podiže četrdeset tzv. „kulturnih centara“ (koje financira hrvatska Vlada), retorika o zajedničkoj državi svih Srba ne izgleda kao iluzija.

Ono što svi trebaju znati jest da se svi dosadašnji pokušaji ujedinjavanja svih Srba u jednu, po mogućnosti etnički čistu, državu nisu završili bez kobnih posljedica poput razorenih gradova i sela, stotina tisuća izbjeglica i prognanika te nebrojenih masovnih grobnica.

Zato je posve razumno i opravdano pozdravljati aktivnosti MORH-a koji intenzivno radi na naoružavanju i opremanju Hrvatske vojske, kao i vojnoj obuci vlastitog naroda.

Koliko god nekim današnjim „novim klincima“, naivnim pacifistima i ljevičarima sve navedeno možda izgledalo pretjerano i nestvarno, velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991.–1995 i gotovo ista retorika koja danas dolazi s druge strane Save i Dunava, vrlo jasno govore da plan o ostvarenju Velike Srbije 1995. godine nikako nije umro, već se samo malo utišao.

Danas, kada je taj projekt ponovno probuđen, trebamo biti spremniji nego prije trideset i pet godina.