Kao Majka Isusa Krista, Djevica Marija dostojna je svake hvale. Zato su je kršćani od najranijih vremena pozdravljali riječima anđela: „Zdravo, milosti puna, Gospodin s tobom.“
Tim su se riječima obično pridruživale i riječi sv. Elizabete, majke sv. Ivana Krstitelja, proroka koji je prethodio Mesiji, izgovorene kada joj je Marija došla u pohod. Nadnaravnim nadahnućem spoznavši da će Marija biti Majka Božja, Elizabeta ju je pozdravila riječima: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.“
Crkva je poslije tim riječima dodala ime „Isus“ nakon izraza „plod utrobe tvoje“, kao i ime „Marija“ nakon početnoga „Zdravo“.
U 12. stoljeću prvi dio molitve Zdravo Marijo počeo se sve češće moliti, a u sljedećem su ga stoljeću brojni redovi preporučivali svojim članovima. U 14. stoljeću počeo se dodavati zaziv: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše. Amen.“
Godine 1568. papa sv. Pio V. potvrdio je taj dodatak kada je, proglašavajući Rimski brevijar, zbirku molitava i čitanja namijenjenih svakodnevnoj molitvi svećenika, odredio da se na početku svakoga časa brevijara nakon Očenaša moli i Zdravo Marijo.
Budući da su riječi anđela Gabriela izvorna jezgra kojoj su se poslije dodavali ostali dijelovi današnje molitve Zdravo Marijo, ta se molitva naziva i Anđeoskim pozdravom.
Obnavljanje radosti Navještenja
Zdravo Marijo uzvišen je pozdrav Presvetoj Djevici i jedna od najsavršenijih pohvala koje joj možemo uputiti jer se sastoji od riječi kojima je sam Bog nadahnuo svojega glasnika, anđela Gabriela.
Marija je primajući vijest o dolasku Otkupitelja doživjela veliku radost. Zato su kršćani vjerovali da svaka ponovljena Zdravo Marijo u njezinu srcu odjekuje kao podsjetnik na tu radost. Pridružujući joj se, rado su mnogo puta ponavljali isti pozdrav.
Marijanski se pozdrav često molio klečeći kako bi se još snažnije izrazilo značenje riječi Ave – „Zdravo“ ili „Pozdravljam te“.
Za sv. Ljudevita IX., francuskoga kralja od 1226. do 1270., prenosi se da je svakoga dana molio pedeset Zdravomarija, kleknuvši i ponovno ustajući pri svakoj od njih.
Nastanak krunice
S vremenom se ustalio običaj moljenja 150 Zdravomarija. Taj broj odgovara broju psalama u Psaltiru, zbirci od 150 psalama koji se tradicionalno povezuju s kraljem Davidom. Zato je i niz od 150 Zdravomarija nazivan Marijinim psaltirom.
Molitvi Zdravo Marijo pridružen je Očenaš, savršena molitva kojoj je Isus Krist poučio svoje učenike, a poslije i Slava Ocu, doksologija Presvetomu Trojstvu:
„Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.“
Radi boljega rasporeda 150 Zdravomarija podijeljeno je u 15 desetica. Svakoj desetici prethodi Očenaš, a završava molitvom Slava Ocu.
Kako bi se lakše brojile desetice, počela su se upotrebljavati zrnca određenih biljaka ili kuglice izrađene od drveta, metala, kamena i drugih materijala, nanizane na vrpcu ili međusobno povezane žicom.
Na kraju toga molitvenog predmeta nalazi se križ, kao spomen na Križ na kojem je naš Gospodin Isus Krist umro za otkupljenje ljudi.
Takvu je pobožnost katolička tradicija nazvala Krunicom, a isti se naziv upotrebljava i za predmet kojim se broje pojedine Zdravomarije.
Na početku molitve krunice moli se Vjerovanje, sažetak temeljnih istina katoličke vjere, dok se u ruci drži križ.
Odakle naziv Krunica?
Naziv krunice povezuje se s ružom. U srednjovjekovnome latinskom riječ rosarium označavala je ružičnjak, a Presveta Djevica u nekim se srednjovjekovnim pjesmama naziva upravo ružičnjakom.
Pojedine Zdravomarije u krunici shvaćale su se kao duhovne ruže koje vjernici prinose Presvetoj Djevici Mariji, pletući joj na simboličan način ružinu krunu ili vijenac.
Odatle i nazivi poput talijanskoga corona i francuskoga chapelet, koji doslovno upućuju na „krunu“ ili „vijenac“ i koriste se za dio krunice.
Krunica – uzvišen oblik pobožnosti
Krunica predstavlja osobito uzvišen oblik privatne pobožnosti prema Bogu i Presvetoj Djevici.
Prvi i najviši čin katoličkoga bogoslužja jest žrtva svete mise. Katolička pobožnost krunicu smješta odmah uz liturgijsku molitvu Crkve i sakramentalni život.
Prema predaji, Blažena Djevica Marija objavila je blaženomu Alanu de la Rocheu da nakon misne žrtve, koja je prvi i najživlji spomen Muke Isusa Krista, nema veće i zaslužnije pobožnosti od krunice, koja je poput drugoga spomena i prikaza života i Muke Isusa Krista.
Na to podsjeća sv. Ljudevit Marija Grignion de Montfort u djelu Čudesna tajna svete krunice.
Otajstva svete krunice
Budući da neprestano ponavljanje iste molitvene formule može dovesti do rastresenosti, javila se zamisao da se molitva Zdravo Marijo poveže s razmatranjem otajstava vjere.
Dok usta izgovaraju riječi Anđeoskoga pozdrava, duh razmatra pojedine događaje iz povijesti spasenja.
Ta se sretna povezanost usmene i misaone molitve pripisuje kartuzijancu Dominiku Pruskom, koji je živio u Njemačkoj početkom 15. stoljeća.
U početku je svatko tijekom molitve 150 Zdravomarija mogao sam birati otajstva o kojima će razmatrati. S vremenom je njihov broj ograničen na petnaest, pri čemu je svako otajstvo bilo povezano s jednom deseticom.
Otajstva su zatim podijeljena u tri skupine po pet: radosna, žalosna i slavna.
U radosnim otajstvima razmatraju se radosti Majke Božje:
I. Navještenje anđela Mariji
II. Pohod Marije rođakinji sv. Elizabeti
III. Rođenje Gospodina Isusa Krista u Betlehemu
IV. Prikazanje Isusa u Hramu četrdeset dana nakon rođenja
V. Isusovo izgubljenje i pronalazak u Hramu kada je imao dvanaest godina
U žalosnim otajstvima razmatraju se događaji povezani s mukom i smrću Gospodina Isusa Krista:
I. Isusova molitva u Maslinskom vrtu
II. Bičevanje Isusa privezanoga uz stup
III. Krunjenje trnovom krunom
IV. Osuda na smrt i nošenje križa
V. Raspeće i smrt na križu
U slavnim otajstvima razmatra se pobjeda Gospodina Isusa Krista i njegove Presvete Majke:
I. Uskrsnuće Isusa Krista
II. Uzašašće
III. Silazak Duha Svetoga na Mariju i apostole pedeset dana nakon Uskrsnuća
IV. Uznesenje Majke Božje
V. Krunjenje Majke Božje na nebu za Kraljicu anđela i svetaca
Takva podjela otajstava krunice općenito je prihvaćena nakon što ju je papa Benedikt XIII. potvrdio bulom Pretiosus od 26. svibnja 1727. godine, povezujući razmatranje otajstava s usmenim moljenjem Anđeoskoga pozdrava radi zadobivanja oprosta vezanih uz ovu pobožnost.
Oprosti povezani s krunicom
Molitva krunice obogaćena je oprostima: potpuni oprost može se zadobiti ako se krunica moli u crkvi, javnome molitvenom prostoru, obitelji, redovničkoj zajednici ili pobožnoj udruzi, a u drugim okolnostima djelomični oprost.
Za zadobivanje potpunoga oprosta dovoljno je izmoliti trećinu krunice, odnosno pet desetica, pod uvjetom da se mole bez prekida i da se usmenoj molitvi pridruži pobožno razmatranje otajstava.
Vjernik koji s dužnim poštovanjem upotrebljava blagoslovljeni predmet pobožnosti – križ, raspelo, krunicu, škapular ili medaljicu – može zadobiti djelomični oprost.
Vrijedi posebno istaknuti važnost koju Crkva pridaje zajedničkomu moljenju krunice u obitelji, dodjeljujući potpuni oprost onima koji u njemu sudjeluju.
Obiteljska molitva krunice posebno je draga Majci Božjoj. Upravo je u tome kontekstu otac Patrick Peyton oblikovao poznatu rečenicu koju je poslije promicao i papa Pio XII.: „Obitelj koja zajedno moli, zajedno ostaje.“
Krunica pridonosi jedinstvu obitelji, jednomu od njezinih najvećih dobara, osobito u vremenu kada je obitelj izložena brojnim čimbenicima koji je razaraju: bezbožnom odgoju, demoralizirajućim filmovima i programima koji ulaze čak i u obiteljski dom te širenju moralne raspuštenosti.
Protiv svega toga zajednički moljena krunica predstavlja posebno snažno duhovno sredstvo.
Krunica je uistinu jedan od najpotpunijih načina da po zagovoru Majke Božje od Boga zadobijemo krjeposti te iskorijenimo mane i loše sklonosti.
Krunica u borbi protiv Sotone
Sotona, vječni neprijatelj Boga, nastoji nanositi štetu Božjoj slavi i odvući u propast što više duša. Budući da je sam zauvijek izgubio nebo, želi da i drugi postanu nesretni poput njega.
Zato neprestano iskušava ljude i pokušava ih navesti na grijeh. Tako je bilo s Adamom i Evom u raju, a tako će, prema kršćanskome učenju, ostati do svršetka svijeta, osim u slučajevima posebne Božje povlastice poput one dane Presvetoj Djevici Mariji.
U borbi protiv Sotone čovjek može računati na pomoć Božje milosti i posebnih zaštitnika, među kojima su Blažena Djevica Marija, anđeli čuvari i svetci.
U toj borbi osobitu ulogu ima Majka Božja, koju tradicija naziva Strahom demona.
Sv. Ljudevit Marija Grignion de Montfort u svojem najpoznatijem djelu Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji objašnjava zašto je tomu tako.
Prema njegovim riječima, Bog je uspostavio posebno neprijateljstvo između Marije i Sotone, između njezine djece i službenika te Luciferovih sljedbenika.
Marijina poniznost, kaže de Montfort, posebno ponižava Sotoninu oholost, a Bog joj je dao osobitu snagu u borbi protiv „stare zmije“.
Za zadobivanje zagovora Majke Božje u borbi protiv Sotone, ističe se, malo je pobožnosti preporučljivijih od krunice.
„Naoružajte se Božjim oružjem, naoružajte se krunicom“, poručuje sv. Ljudevit Marija Grignion de Montfort, „i satrt ćete Sotoninu glavu te ostati postojani protiv svih njegovih napasti.“
U predaji se navode brojni primjeri u kojima je krunica služila kao sredstvo duhovne zaštite.
Blaženi Alan pripovijeda o čovjeku koji je uzalud iskušavao različite pobožne prakse kako bi se oslobodio zloduha. Na kraju je dio krunice stavio oko vrata i osjetio olakšanje. Kada bi ga skinuo, napasti bi se vraćale, pa ga je odlučio nositi neprestano.
Blaženi Alan također svjedoči da je na sličan način pomogao mnogim opsjednutima.
Otac Juan Amat iz dominikanskoga reda propovijedao je tijekom korizme u jednome mjestu u Kraljevstvu Aragonu. Pred njega su doveli djevojku za koju se vjerovalo da je opsjednuta.
Nakon što je više puta bez uspjeha nad njom obavljao egzorcizam, stavio joj je dio krunice oko vrata. Djevojka je tada počela vikati: „Maknite, maknite ta zrnca koja me muče!“
Sažalivši se nad njom, svećenik joj je krunicu skinuo.
Iste su noći, prema toj pripovijesti, demoni koji su opsjedali djevojku napali i njega. Svećenik je čvrsto držao krunicu u ruci i zazivao: „Sveta Marijo, Majko Božja“, sve dok napast nije prestala.
Sljedećega jutra ponovno je susreo djevojku koja je još bila pod vlašću zloduha. Jedan od njih navodno mu se rugao riječima: „Ah, brate, da nisi imao svoju krunicu, bili bismo te sredili.“
Svećenik joj je tada ponovno stavio dio krunice oko vrata i rekao:
„Po presvetim imenima Isusa i Marije, njegove svete Majke, i snagom Presvete Krunice zapovijedam vam, zli duhovi, da odmah napustite ovo tijelo.“
Prema predaji, djevojka je tada bila oslobođena.
Takve su priče stoljećima pridonosile uvjerenju o velikoj duhovnoj snazi svete krunice u borbi protiv napasti, grijeha i djelovanja Zloga.