Moderni teatar vjerojatno je najslikovitiji primjer sve raširenije patologije izrugivanja s kulturom i tradicijom. Međutim, dekadencija se jasno oslikava i u glazbi, književnosti, filmu, slikarstvu i kiparstvu. Na tragu povjesničara umjetnosti Hansa Sedlmayra možemo reći da se upravo kroz promjene u umjetnosti najbolje može dati dijagnoza jednoga vremena.
Za današnju mainstream umjetnost vrijedi antiestetsko pravilo: ružno=lijepo. Kao i u drugim područjima i ovdje se događa potpuna inverzija. Dojučerašnje vrijednosti proglašavaju se anakronim, a pod krinkom borbe za „umjetničku slobodu“, koja nije moguća bez skidanja „utega tradicije“, prizeman i degenerativan sadržaj prikazuje se kao nešto napredno.
Ton Smerdel je u djelu „Duh umjetnosti“ zapisao da „ljepota nikad ne propada. Ona je vječna. U to nas uvjeravaju do sada sva djela stvorena umjetnički“. Za Smerdela su umjetnička djela „duboko religiozna, jer tumače poviestnu stvaralačku snagu čovjeka i njegovu opravdanu težnju za smirenjem i vječnošću“, ona su „očitovanja žudnje za Bogom u ljudskoj duši“. Umjetnička djela su slutnja „savršenog u vječnom“, a umjetnost je plod „nagona duše za ostvarenjem bezmrtnosti“.
Proces izopačenja estetike
Smerdel ovdje govori o istinskoj umjetnosti kao težnji prema dobrom, istinitom i lijepom. Do vremena tzv. Prosvjetiteljstva i Francuske revolucije većina umjetničkih djela nastajala je u i oko crkve i dvora. Nakon toga razdoblja, ako zanemarimo barok, u glavnoj struji dolazi do destrukcije umjetnosti i svake estetike i poetike. Umjetnost dobiva jak protuvjerski karakter na tragu one Diderotove da „svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“.
Proces izopačenja estetike dosegao je tolike razmjere da neki kritičari govore o „estetici ružnoće“. Nema te „umjetničke“ perverzije koju svijet bez Boga nije sposoban kreirati. Od toga da si „umjetnici“ režu dijelove tijela, uriniraju na sceni i piju vlastitu krv do toga da njihova „umjetnička“ djela negiraju temeljne antropološke datosti i zdrav razum. Činjenica da je pisoar proglašen najutjecajnijim umjetničkim djelom 20. st. dovoljno govori o patologiji moderne „umjetnosti“. Inverzije i patološke manifestacije u kulturi i umjetnosti vrlo su jasan simptom agonije modernog čovjeka, koji se sve više spušta na podljudsku razinu, te su zapravo posljedice degradacije i degeneracije ljudskog duha.
Najnoviji primjer umjetničke inverzije i perverzije kip je danskog „umjetnika“ Askea Kreilgaarda o čemu je već bilo riječi na ovome portalu. Perverzna i poremećena genderistička ideologija, koja promiče tezu da je spol biološka, a rod društveno-kulturna i fluidna kategorija, počela je ulaziti i u kiparstvo. Na spomenutom kipu muškarac doji dijete, no na njemu ništa ne piše o strahovitim posljedicama industrije promjene spola koja generira ogromnu zaradu, a mnogim je mladim ljudima fizički i psihički uništila život.
Pobuna protiv Boga
Francuski filozof René Guénon devijaciju i subverziju u odnosu na Tradiciju smatrao je „očitovanjem sotonske naravi“. Pokojni hrvatski slikar, pjesnik i demonolog Miro Glavurtić s pravom se pita ne predstavlja li današnja inverzija vrijednosti u kulturi i umjetnosti pobunu „protiv ustaljenog reda, u kome se održava ideja Boga“. (M. Glavurtić, „Satana“). Poznati grčko-talijanski slikar Giorgio de Chirico nije imao nikakve dvojbe da se u modernoj kulturi radi upravo o tome: o pobuni protiv Boga, te je smatrao da iza „estetike ružnoće“ stoji djelovanje protukršćanskih masonskih društava.
U ratu protiv braka i obitelji, u nametanju protuljudskih i proturazumskih ideologija popularna kultura i umjetnost igraju veliku ulogu. Kultura je, posebno u posljednjih pedesetak godina, nakon šezdesetosmaške revolucije doživjela čudovišno dijabolične transformacije i postala dijagnozom modernih protuljudskih ideologija. Kip danskog kipara samo je kap u moru moderne dijabolične subverzije.
