- Biti u milosti Božjoj jest veliko dobro, a veliko zlo ne imati Božje milosti.
Čovjek ne poznaje njezine vrijednosti. (Job 28, 13)
Veli Bog: Tko zna razabrati dragocjenije stvari od prostih, sličan je Bogu, kad zna zlo zamrziti, a dobro odabrati. Pogledajmo kakvo je dobro milost, a kakvo zlo nemilost. Čovjek ne zna cijeniti milosti Božje i zato ju zamjenjuje za ništa, daje ju za jedan prolazni dim, za malo zemlje, za jednu živinsku i časovitu nasladu; ali ona vrijedi nebrojena blaga kojim zaslužujemo prijateljstvo Božje (kako veli Bog po ustima mudroga). Tako, dakle, duša koja se nalazi u milosti Božjoj jest Božja prijateljica. Pogani, koji ne imaše svijetla vjere držahu nemogućim da prosti stvor može prijateljevati s Bogom i sudeći po naravnom shvaćanju pravo su govorili, jer prijateljstvo, kao što veli sv. Jeronim, prijatelje izjednačuje. No Bog je na više mjesta izjavio da mi po njegovoj milosti postajemo njegovi prijatelji, ako opslužujemo njegove zapovijedi: „Vi ste mi prijatelji, ako opslužujete, što sam vam naredio“. (Iv. 15,14).
Zato kliče sv. Grgur: O, neizmjerna dobroto Božja! Ne zaslužujemo ni da nas nazove svojim slugama, a on nas zove prijateljima!
Koliko bi se držao sretnim onaj, koji bi svog kralja imao za prijatelja. Bila bi velika bezobraznost bilo kojeg sluge, kad bi tražio da sklopi prijateljstvo sa svojim vladarom. Ali to nije bezobraznost, kad duša traži da se sprijatelji sa svojim Bogom.
Pripovijeda sv. Augustin, kako su neka dva dvorjanina carske pratnje došla u jedan pustinjački samostan. Jedan od njih uze čitati život svetoga Ante opata. Čitanjem njegovo srce počelo sa odvajati od zemaljskih dobara i svjetskih želja. Zatim obrati se prema svom drugu i progovori mu ovako: „Što mi tražimo? Služeći našeg cara, možemo li se ičem drugom od njega nadati, no njegovu prijateljstvu? I sve kada bi se popeli do tolikog stupnja, tad bi još više stavili na pogibelj naš vječni spas, a sve te časti dokle bi trajale? Ali ne, teško da ikada svog cara mogu imati za prijatelja, a prijatelj Božji, ako hoću, mogu odmah postati“.
Tko je, dakle, u milosti Božjoj, taj je prijatelj Božji. Još više postaje njegovim sinom. Ovo je velika sreća, koju nam je pribavila božanska ljubav po Isusu. Štoviše, duša u milosti jest zaručnica Božja. Zato otac rasipnoga sina, dobivši ga opet u milost, naredi da mu se dade prsten u znak zaruka. K tomu još postane stan Duha svetoga. Sestra Mara Dognes pri krštenju jednog djeteta vidjela je gdje vrag iz djeteta izlazi, a Duh sveti ulazi s pratnjom anđela.
Molitva: Dakle, Bože moj, moja duša dok je stala u tvojoj milosti, dotle je bila tvoja prijateljica, kćer, zaručnica i prebivalište; a poslije griješeći to je sve izgubila i postala tvoja neprijateljica i robinja Pakla. No, zahvaljujem ti što mi daješ vremena da opet zadobijem tvoju milost, o moj Bože. Kajem se što sam te vrijeđao i žalim više nego ikakvo drugo zlo, o neizmjerna dobroto i ljubim te povrh svake stvari. Ah, primi me nanovo u svoje prijateljstvo. Po tvom milosrđu ne odbij me od sebe. Znam vrlo dobro po mojim zaslugama da bi me trebao zauvijek odbaciti, ali Isus zaslužuje da me opet pokorna primiš, i to iz ljubavi žrtve u kojoj je sam sebe tebi prikazivao na Kalvariji. Oče moj, ovako me je tvoj ljubazni Sin učio da te zazivam, Oče moj, dođi i sa svojom milosti kraljuj u mom srcu; daj da samo tebi služim, za te samo živim i tebe samo ljubim. Ah, ne dopusti da me neprijatelji napastuju jače, nego ih mogu svladati. Oslobodi me Pakla, ali me prije sačuvaj od grijeha, koji me on jedini može strovaliti u Pakao. O, Marijo, moli za me i izbavi me iz ovog velikog zla, ne daj da ikada više sagriješim i ostanem bez Božje milosti.