Portal Rorate Caeli upozorava na zanimljiv dio najnovijega vatikanskog dokumenta o prenošenju vjere, Venite ad me. Tekst je sastavio prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernández. Dokument višeslojno govori o evangelizaciji, obuhvaćajući i pitanje liturgije.
Kardinal Fernández na tome se mjestu oslonio na Romana Guardinija, jednoga od najvažnijih teologa 20. stoljeća i autora poznatoga djela O duhu liturgije iz 1918. godine, koje je nadahnulo, među ostalima, i Josepha Ratzingera. Može se reći da bez Romana Guardinija nikada ne bi bilo odluke Benedikta XVI. o ponovnome omogućavanju slobodnijega slavljenja tridentske mise.
Kardinal Fernández podsjetio je na iskustva koja je Guardini stekao na Siciliji 1929. godine, tijekom posjeta bazilici u Monrealeu. Teolog ih je opisao u tekstu naslovljenom Sicilijansko putovanje. Talijansko-njemački učenjak bio je zadivljen ljepotom tamošnje liturgije i posebno je istaknuo duboku unutarnju uključenost s kojom su sicilijanski vjernici sudjelovali u slavlju.
Kako naglašava portal Rorate Caeli, dokument Dikasterija za nauk vjere opširnim citatom iz Guardinija „hvali kontemplaciju i tradiciju u liturgiji“. Tekst još nema službeni prijevod, ali odlomci posvećeni Guardinijevu iskustvu mogu se prenijeti ovako: „Liturgiju se može živjeti na različite načine. I pučka pobožnost ima vlastiti način izražavanja liturgijske osjetljivosti, koji poprima različite oblike ovisno o kulturi. Kako bismo razumjeli to pitanje, možemo se prisjetiti prekrasnoga svjedočanstva Romana Guardinija, u kojem govori o svojem putovanju na Siciliju.
‘Danas sam vidio nešto veličanstveno: Monreale. Kada smo stigli, a bio je Veliki četvrtak, svečana sveta misa završila je nakon posvete. Što mogu reći o veličanstvenosti toga mjesta? Mnoštvo je sjedilo i gledalo. Gotovo nitko nije čitao. Svi su bili zagledani u prizor, uronjeni u kontemplaciju.
Tada mi je postalo jasno što je temelj istinske liturgijske pobožnosti: sposobnost prepoznati sveto u slici i njezinoj dinamici.
Monreale, Velika subota… S vremena na vrijeme sunčeve bi zrake prodrle kroz svod, a nad njim bi se proširio zlatni osmijeh. Najljepši su ipak bili ljudi. Sveta je ceremonija trajala više od četiri sata, ali su vjernici cijelo vrijeme živo u njoj sudjelovali.
Postoje različiti načini sudjelovanja u molitvi. Jedan se ostvaruje slušanjem, govorom i gestom, a drugi gledanjem. Prvi je put dobar, to je jedini put koji poznajemo u sjevernoj Europi. Izgubili smo, međutim, nešto što je u Monrealeu još uvijek prisutno: sposobnost živjeti gledajući, uroniti u čin promatranja, upijati svetost u obliku i događaju putem kontemplacije.’“
Treba priznati da taj citat u dokumentu Dikasterija za nauk vjere ni na koji način ne odgovara politici koju je rimska kurija vodila prema tridentskoj misi, protiv koje se djelovalo za pontifikata pape Franje. Što god se govorilo o novoj liturgiji, očito je da ljepoti europskih crkava upravo uzvišenost i bogatstvo stare liturgije odgovaraju više nego reformirana liturgija.