Zastupnica Katarina Peović podsjetila je nedavno širu javnost zašto bi povratak komunista na vlast u Hrvatskoj bio poguban za ekonomski napredak zemlje. Predstavnica radikalno lijeve partije „Radničke fronte“ u intervjuu za biznis tjednik „Liber“ govorila je o svom viđenju “ekonomskog napretka“ Hrvatske. Ponavljala je tipične mantre o povećanju mirovina i plaća, ali nije rekla kako bi to ostvarila. Viši porezi nisu očigledno poželjna riječ u predizbornoj godini, to se spominje tek nakon što se dobije dobra politička sinekura.

Jedna od dugoročnih ekonomskih mjera za koju se predstavnica radikalne ljevice zalaže je ukidanje privatnog vlasništva. Zvuči nestvarno, ali Katarina Peović je u intervjuu rekla sljedeće: „Dugoročno, Radnička fronta se zalaže za demokratski socijalizam, ukidanje privatnog vlasništva i prevladavanje profitno usmjerene kapitalističke ekonomije u kojoj se ne proizvodi sve ono što bi moglo zadovoljiti temeljne potrebe ljudi ako ta proizvodnja nije profitabilna, a proizvodi se mnogo toga što je društveno nekorisno ili štetno samo zato što je profitabilno“.

Dakle, drugarica Peović bi odlučivala što će se proizvoditi i u kojoj mjeri će se proizvoditi. Profit više ne bi ključan faktor proizvodnje nego bi država, tj. partija odlučivala što će proizvoditi. Fantastično. Naime, drugarica Peović zaboravlja da su razne komunističke diktature to već pokušale, ali i da su bile neuspješne u tome.

Gladni proletarijat bi u takvom sustavu bio sretan kada bi dobio i koricu kruha, jer država, tj. partija zna najbolje. Bili bismo sretni kao što je bio sretan i homo sovieticus. Sve se ostvarilo za sovjetski proletarijat što su komunisti htjeli, a zasigurno bi i za nas pod vlašću „Radničke fronte“. Sovjeti nisu proizvodili ono što je bilo profitabilno ili što omogućuje razvoj društva nego ono što je partija smatrala najboljim. Nije bez razloga jedan marksistički funkcioner jednom prilikom rekao: „Zemlja seljacima, mir vojnicima, a tvornice neradnicima“.

Ali Katarina Peović nije stala samo na ideju ukidanja privatnog vlasništva nego je kao prava pionirka objasnila zašto njezina partija to smatra potrebnim: „Privatno vlasništvo temelj je društvene iracionalnosti i nepravednosti kapitalističkog načina proizvodnje, njegove tržišne anarhije – nekoordiniranosti investicija nezavisnih privatnih proizvođača, što vodi do hiperprodukcije robe, rasipanja resursa i kapitalističkih kriza“.

Drugarica Peović voli koristiti velike riječi i baviti se dekonstrukcijom, ali zaboravlja da kada bi svatko imao neograničen pristup nekom resursu, tada se nitko ne bi imao poticaj brinuti o njemu ili ga koristiti na najbolji način. Pravo privatnog vlasništva također stvaraju osjećaj sigurnosti za vlasnika.

Možda bi drugarica Peović trebala prva primjerom pokazati kako se suprotstavlja tom “iskvarenom konceptu“ privatnog vlasništva? Možda bi mogla svoju kuću s okućnicom u Seget Vranjici ili stan u Zagrebu dati manje sretnim proleterima za korištenje? Naime, vođa partije mora prvi primjerom pokazati kako slijedi ekonomske ideje koje u javnosti zastupa, a ako to ne učini pa kako će ga proletarijat slijediti?