Iako je istina da podrijetlo slika mrtve prirode seže iz grčkog i rimskog vremena, slikanje mrtve prirode razvilo se u baroku zbog kulture prisjećanja motiva smrti (sjeti se da ćeš umrijeti), tj. preciznije bi bilo reći da je religiozna dimenzija baroka obilježena prikazom svjetovne ispraznosti – što podsjeća na citat iz Svetog pisma: „Ispraznost nad ispraznošću” (lat. Vanitas vanitatum omnia vanita).
Barokno doba obilježeno je dramatičnim i emotivnim umjetničkim stilom, a umjetnici tog vremena koristili su jake kontraste svjetla i sjene da bi stvorili osjećaj dramatičnosti i intenziteta u svojim slikama mrtve prirode. Ovaj pojačani osjećaj odigrao je ključnu ulogu u pokušaju prikaza motiva memento mori, jer je skrenuo pozornost promatrača na krhkost života, što se posebno dobro vidi u slici „Krist u kući Marte i Marije“ Diega Vélasqueza.
Ukratko, poruka je da su ljudske počasti prolazne, privremene, efemerne, ali su smrt i zagrobni život definitivni. Barokne slike sadržavaju niz simboličnih objekata (lubanje, pješčani satovi, ugašene svijeće i raspadnuto cvijeće), a svi simboli upiru na neizbježnost smrti. Neki su slikari podigli ovu vrstu slikarstva na višu razinu. Uzmimo slike „Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa“ i „Zaklani vol“ nizozemskog slikara Rembrandta Harmenszoona van Rijna.
Slika „Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa“ nadilazi puku medicinsku ilustraciju. Na ovoj slici Rembrandt vješto projicira skupinu liječnika okupljenih oko mrtvog čovjeka. Iako ova slika nema klasične motive tradicionalne mrtve prirode, dijeli istu temeljnu temu smrtnosti. Beživotno tijelo, jezivo osvijetljeno na relativno tamnoj pozadini, služi kao jasan podsjetnik na krhkost ljudskog postojanja – na neizbježnu smrtnost i ograničenu kontrolu koju imamo nad svojim životima.
S druge strane, slika „Zaklani vol“ prikazuje životinju (vola) iscijeđene krvi koja visi u mesnici kao simbol prolaznosti života i neizbježnosti smrti. Nadalje, vol je u biblijskim pripovijestima jedna od žrtvenih životinja – dok je janje idealno. Precizna pažnja posvećena detaljima u prikazivanju otvorenog, beživotnog leša i oštri kontrast boja naglašava dramatičnu atmosferu.
Međutim, ne moramo zastati samo na primjerima leševa životinja ili ljudi.
Jedan drugačiji primjer mrtve prirode je slika „Dunja, kupus, dinja i krastavac“ slikara Juana Sáncheza Cotána. Ovaj prikaz mrtva priroda iz 17. stoljeća aludira na prolaznost života jednostavnim predstavljanjem plodova koji su ubrani – to jest odsječeni od korijena koji im je davao život, ostavljeni su da trunu. Prošireno, oni isto tako, kao i prethodni primjeri, evociraju prolaznu prirodu ljudskog postojanja.
Zaključno, barokne slike mrtve prirode predstavljaju važno svjedočanstvo stanja ljudskog duha koje je od postanka civilizacija nastojalo kroz umjetnost prikazati svoje strahove u vezi smrti, ali i nadu u život koji nas čeka iza toga.
