Posljednji podatci o migracijskim kretanjima u Hrvatskoj pokazuju određene pozitivne pomake, prije svega kada je riječ o usporavanju iseljavanja i povratku dijela hrvatskih državljana iz inozemstva. Nakon godina snažnog iseljavanja Hrvatska danas bilježi više doseljenih nego odseljenih stanovnika. Međutim, velik dio doseljavanja posljedica je sve većeg uvoza stranih radnika, pa pozitivan migracijski saldo sam po sebi ne predstavlja pokazatelj demografske obnove.
Za dugoročnu budućnost zemlje presudni su broj rođenih, prirodni prirast, dobna struktura stanovništva i mogućnost generacijske obnove.
Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je 2024. ostvarila pozitivan migracijski saldo veći od 30 tisuća osoba. Doselilo se više od 70 tisuća ljudi, a odselilo nešto manje od 40 tisuća. Time je val masovnoga iseljavanja iz prethodnoga desetljeća znatno oslabio.
No tijekom iste godine rođeno je oko 32 tisuće djece, a umrlo više od 51 tisuće ljudi. Hrvatska je prirodnim putem izgubila gotovo 20 tisuća stanovnika. Upravo taj podatak pokazuje da demografska kriza i dalje traje.
Pritom treba razlikovati povratak hrvatskih državljana od useljavanja stranih radnika. Povratnici iz Njemačke, Austrije, Irske i drugih država vraćaju dio ljudskog potencijala izgubljenog tijekom godina iseljavanja, često donoseći znanje, iskustvo i kapital.
S druge strane, hrvatsko gospodarstvo sve se snažnije oslanja na radnike iz Nepala, Filipina, Indije, Pakistana, Bangladeša i drugih država. Njihov dolazak ublažava trenutačni nedostatak radne snage, ali uvoz radnika ne predstavlja demografsku obnovu. K tome, taj uvoz snižava cijenu rada domaćih radnika što bi ove moglo ponovno potaknuti na iseljavanje.
Posebno bi bilo pogrješno demografski manjak trajno nadomještati masovnim useljavanjem iz kulturno udaljenijih sredina. Višedesetljetno britansko iskustvo s useljavanjem iz Pakistana pokazuje koliko pitanja integracije, paralelnih zajednica, kriminala i društvene kohezije mogu postati složena. Hrvatska bi iz takvih iskustava trebala izvući pouke. Uvoz radne snage može zadovoljiti potrebe poslodavaca, ali ne može zamijeniti politiku usmjerenu na rađanje djece, ostanak mladih i povratak hrvatskih iseljenika.
Temeljni problem ostaje nedovoljan broj novih naraštaja. Sve manje djece i sve veći udio starijih stanovnika već mijenjaju hrvatsko društvo. Posebno je to vidljivo izvan velikih gradova, gdje nestaju mlade obitelji, zatvaraju se škole i gase osnovne usluge.
Demografija dugoročno određuje održivost tržišta rada, mirovinskoga i zdravstvenog sustava, regionalni razvoj i dugoročnu gospodarsku snagu države. Ona je i pitanje nacionalne sigurnosti. Uvozom radne snage moguće je privremeno popuniti radna mjesta, ali time se ne rješava pitanje generacijske budućnosti, a stvaraju se budući problemi.
Hrvatskoj su potrebni dostupnije stanovanje, sigurnija radna mjesta, porezno rasterećenje obitelji, dostupni vrtići i snažnije poticanje povratka iseljenika. No demografsko pitanje ne može se svesti samo na ekonomiju. Brojne bogate europske države, unatoč visokom životnom standardu, također imaju izrazito nizak fertilitet.
Demografska kriza stoga ima i kulturnu i vrijednosnu dimenziju. Brak, obitelj i roditeljstvo sve se češće promatraju isključivo kao privatni izbor, premda o njima ovisi budućnost čitave zajednice. Društvo koje želi demografsku obnovu mora stvarati ozračje u kojem obitelj s djecom uživa stvarnu ekonomsku, društvenu i kulturnu potporu.
Hrvatska je u tom pogledu dio europskih kretanja. Pad nataliteta i starenje zahvatili su gotovo cijeli kontinent. Prema podatcima Eurostata, čak tri četvrtine obiteljskih kućanstava u Europskoj uniji nema uzdržavanu djecu. Riječ je o dubokoj promjeni koja će dugoročno odrediti budućnost Europe.
Dugoročna demografska stabilnost zahtijeva gospodarsku sigurnost, povratak iseljenika, razboritu useljeničku politiku i snažnu potporu obitelji i roditeljstvu. Stvarna demografska obnova Hrvatske započet će kada se zaustavi prirodni pad i stvore uvjeti za rađanje novih naraštaja koji će nositi budućnost zemlje.