Petak, 02. prosinca 2022.

Komunistička Jugoslavija predstavljala je negaciju hrvatstva u svim njegovim bitnim aspektima

Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Ova stara pučka izreka može se primijeniti i na nedavno veliko razotkrivanje generala koji su javno dali potporu udbaškim egzekutorima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.

Generali koji su potpisali zahtjev za pomilovanjem udbaškog dvojca lako su mogli predvidjeti reakcije na njihov potpis. Ipak su zahtjev potpisali što jasno ukazuje na to kako se radi o određenome vraćanju dugova iz prošlosti.

Ne ćemo se upuštati u ocjenu prirode tih dugova, no nadamo se kako Zoran Milanović – koji je do sada odbio pomilovanje 46 hrvatskih branitelja – ipak ne će pomilovati udbaške krvnike.

S obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj nije provedena čak ni ograničena lustracija, mnogi ljudi, a posebno mlađi naraštaji, dovoljno ne poznaju prirodu jugoslavenskoga komunističkog sustava.

Od devedesetih godina jugoslavensko-komunističko naslijeđe nastoji se rehabilitirati i očuvati kroz formu tzv. antifašizma. No „antifašizam“ je u hrvatskom slučaju samo paravan za zagrobni život komunističkoga mentalnog sklopa, tj. riječ je o instrumentu rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva od strane bivših struktura koje su svoju moć prenijele i u samostalnu Hrvatsku.

Činjenica da baš nitko od udbaških egzekutora nije osuđen pred hrvatskim sudovima rječito govori o njihovoj snazi u hrvatskome tzv. demokratskom društvu.

Pomilovanje Perkovića i Mustača predstavljalo bi novi šamar svim žrtvama jugoslavensko-komunističkog zlosilja.

Udba je samo u inozemstvu ubila 69 hrvatskih emigranata, a jedan do poznatijih bio je upravo Stjepan Đureković. Njega je ubojica zatukao sjekirom u glavu.

Zaslužuju li tipovi koji su naručivali ovakva monstruozna ubojstva da budu rehabilitirani i štićeni u samostalnoj Hrvatskoj? U državi koja je nastala kroz krvavi rat koji se vodio ne samo protiv velikosrba, nego i protiv simbola komunističke Jugoslavije?

Ima li nakon Vukovara ijedan normalan čovjek koji može  zagovarati bilo kakav oblik rehabilitacije komunističke Jugoslavije?

Perković i Mustač nisu bili sitni udbaški špicli koji su po birtijetinama cinkarili susjede, nego najistaknutiji djelatnici jugoslavenskih tajnih službi čiji se osnovni zadatak sastojao u borbi protiv samostalne Hrvatske. I danas se takve opskurne tipove nastoji prikazati velikim zaslužnicima za hrvatsku samostalnost.

U isto vrijeme, kako smo istaknuli, njihove žrtve nisu dobile pravednu zadovoljštinu jer nitko od zločinaca nije osuđen pred hrvatskim sudovima. Kakva se time šalje poruka budućim naraštajima nije teško pogoditi. Šalje se poruka kako se isplati raditi protiv Hrvatske, što su uostalom mnogi i prakticirali nakon 1991. posebno u obliku haaške pete kolone.

U Hrvatskoj ne samo da nije došlo do lustracije, nego je nakon 2000. provedena obrnuta lustracija – lustrirani su državotvorni kadrovi koji su stvarali samostalnu Hrvatsku. U isto vrijeme „zaslužnici“ iz bivšeg sustava odgojili su svoj pomladak koji je impregnirao sve pore političkog i društvenog života Republike Hrvatske. Plodovi njihove politike sve su vidljiviji iz godine u godinu u punim autobusima ljudi koji bježe iz naše države.

Komunistička Jugoslavija predstavljala je negaciju hrvatstva u svim njegovim bitnim aspektima, a oni koji su opsluživali takav sustav u njegovim najvišim strukturama služili su Zlu.

Dok god se stvari ne postave na takvim osnovama – Hrvatskoj jednostavno nema naprijed. Udbaški će tumor i dalje metastazirati i uništavati sve pore našega društva.

Mir i milosrđe mogu biti jedino djelo pravde. Tamo gdje nema pravde nemoguć je normalan život i normalni odnosi.

Kao što je rekao sluga Božji Franjo Kuharić: Ima istina od koji se ne može odstupiti, granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmaknuti!

 

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...