Ponedjeljak, 08. kolovoza 2022.

Bleiburg, Huda Jama, Tezno… hrvatska sramota!

Upoznavanje s bleiburškom tragedijom

Odrastajući u Australiji osamdesetih godina kao mladić sam pročitao na engleskom knjigu „Operation Slaughterhouse“ (na hrvatskom izdano pod naslovom „Hrvatski holokaust“) od autora Prcele i Guldescu. Iako sam znao za Bleiburg – bile su komemoracije u hrvatskoj zajednici u Sydneyju za tragediju nad hrvatskim narodom nakon Titove boljševičke revolucije – ova knjiga mi je osvijestila na jedan šokantan način puninu tragedije.

Naime, knjiga osim što daje povijesni kontekst bleiburške tragedije i križnih putova opisuje konkretne ljude i njihova svjedočanstva. Kao mladić bio sam u nevjerici da se takva zvjerstva mogu događati, i to mom narodu. Nakon toga, druga ključna točka bio je dokumentarni film američkog Hrvata Michaela Palaicha prikazan prvi put 1991. godine. On je samoinicijativno došao do britanskih časnika koji su bili uključeni u izdaju i onda predaju Hrvata s bleiburškog polja jugoslavenskim komunistima i partizanima. Ta snimana svjedočanstva glavnih aktera su bila i ostala važna za hrvatsku historiografiju.

Prvi posjet 1991. godine

U toj 1991. godini kao poslijediplomski student živio sam u studentskom domu „Sava“ (Stjepan Radić) te smo organizirali bus i išli na prvu komemoraciju u Bleiburg nakon stvaranja slobodne Hrvatske. Tad je bio samo onaj jedan spomenik s križem, hrvatskim grbom i polumjesecom te oni poznati borovi u pozadini.

Tada u društvu drugih hrvatskih studenata iz Hrvatske, bilo mi je važno zatvoriti taj krug, da dođem na točku „ground zero“ gdje su se okupljali i vojnici i civili, gdje je bila izdaja Engleza i mučka predaja jugoslavenskoj komunističkoj (partizanskoj) armiji.

Pobjednici i gubitnici

Ta epizoda se dogodila prije 77. godina. To je već stara povijest. Ne držim neki animozitet prema Englezima radi toga i razumijem da je ta vojska NDH bila na gubitničkoj strani rata, a partizani na strani saveznika, tj. pobjednika. To su činjenice i ne želim sada ulaziti dublje u tu povijesnu analizu.

Nakon 31. godinu opet na Bleiburg

Nakon 31. godine koliko postoji suvremena i neovisna Hrvatska kao država, na običan dan posjetio sam spomenik u Bleiburgu. Iskreno, ostao sam bez riječi i sramio sam se što sam tamo vidio. Je li ovo način kako se ponašamo prema jednoj od najvećih tragedija hrvatskog naroda u modernijoj povijesti?

Prvo, najstariji spomenik, kao što znamo, zbog woke austrijskih političara (uz sigurno svesrdnu pomoć „naprednih“ u Hrvatskoj) skinut je ne samo hrvatski tekst na spomeniku, nego i povijesni hrvatski grb. To se dogodilo u svibnju, sada je već kolovoz.

Drugo, cijelo mjesto nekako izgleda… oprostite mi… otrcano. Vanjska kapelica se potpuno raspada, zidovi oko spomenika su puknuti, nekakva grobnica je nedovršena iza spomenika, itd. Vrlo otužno.

Kako se to moglo dogoditi na privatnom posjedu i na takvom značajnom mjestu? Gdje je Počasni bleiburški vod, gdje su institucije hrvatske države (nešto se sada pokrenuo ministar vanjskih poslova, što je čekao?), gdje su Hrvati iz dijaspore (naročito oni koji blizu žive), gdje smo uopće mi kao narod?

Mislio sam da „institucije rade svoj posao“!

Znam da imamo svakodnevne probleme i druge izazove. I sam se bavim s temama koje su važni za kulturni opstanak današnje Hrvatske, protiv woke antikulture i njihovih zagovornika u Hrvatskoj koji promiču kulturu smrti: pobačaj, rodnu ideologiju, sodomiju itd.

No iskreno, mislio sam da imamo državne i civilne institucije koje se brinu za održavanje pamćenja na tragediju koja se dogodila. Mislio sam (naivno) „institucije rade svoj posao“.

Huda Jama

Na povratku preko Slovenije svratio sam u HudauJamu, tj. Barbarin rov gdje je nekoliko tisuća ljudi na živo bilo zazidano u taj stari rudnik. Jezivo i dijabolično. Iako su velika većina bili Hrvati, nema niti jednog službenog hrvatskog znaka ili podsjetnika. Ima nešto napisano na slovenskom i neki „politički korektan“ spomenik, gdje se ne može razabrati što se točno dogodilo, tko je žrtva, a tko su počinitelji.

Tezno

Svratio sam onda u Tezno, u južni dio današnjeg Maribora. Znao sam da tamo postoji jedan veliki spomenik i da je tamo ubijeno i zakopano u tenkovskim rovovima 15-20 tisuća Hrvata.

Kada usporedimo ubijeno je sveukupno oko 15 tisuća Hrvata u Domovinskom ratu, a ovdje toliko u nekoliko dana. Lijepo je da postoji jedan spomenik, iako s nekakvim čudnim križem, ali opet niti jedan službeni hrvatski spomenik, ništa napisano na hrvatskom. Na jednom informativnom stupu piše što se dogodilo na slovenskom, engleskom, njemačkom i talijanskom.

Današnje hrvatske elite i odnos prema mrtvima

Naš odnos prema mrtvima i našim tragedijama puno govori o nama kao narodu i o našim političkim elitama. Za političke i medijske elite, koje većinom vuku podrijetlo od „naprednih“ snaga, Drugi svjetski rat još uvijek traje. Za njih, te tzv. antifašiste rat nije gotov.

Njima to odgovara jer kao i njihovi preci oni vladaju strahom. Oni se stalno vraćaju na prošlost. Oni i danas sukobljavaju (nepostojeće) ustaše i partizane. Kakve ustaše i domobrani kada su svi mučki ubijeni nakon rata? Iako su pobjednici, ponašaju se kao krivci i radi prljave savjesti i kompleksa krivnje vuku dolje cijeli narod i potiču na zaborav zločina.

Pravi pobjednici bi sudili one koji su krivi za ratne zločine, a nevine i obične vojnike kao i civile bi pustili doma. No to su bili i jesu boljševici, koji samo znaju ubiti suprotnu stranu i zatrti svaki spomen na njih. Nema oprosta i pomirenja jer se oni i danas hrane mržnjom.

To se vidi i danas kako se ponašaju prema točkama tragedije: Bleiburg, Huda Jama, Tezno, ali i stotine drugih mjesta po Sloveniji i Hrvatskoj). I zato nema službenih hrvatskih znakova i opisa na tim mjestima jer ih oni još uvijek smatraju neprijateljima i nemaju velikodušnost pobjednika.

Nema vraćanja individualiteta svim poginulima, nema istraživanja kako bi se otkrili tko su ti ljudi bili, nema zatvaranja kruga (closure).

 I što napraviti?

Tiha većina i svjesni Hrvati moraju održavati pamćenje na ovu tragediju i na taj način odražavati dostojanstvo svake osobe koja je mučki ubijena u ovom razdoblju. Odgojimo svoju djecu da oni znaju za ove događaje, da pamte što se dogodilo (i nakon Drugog svjetskog rata i tijekom Domovinskog rata) posjetite ta mjesta, zapalite lampaše i pomolite se za pokojne duše koje su još u čistilištu. Ta djeca su sjeme budućih vođa koji će moći utjecati da dostojno pamtimo svoju povijest, i gubitnike i pobjednike.

A svi koji možemo moramo sada u ovom vremenu raditi pritisak na kukavičku i nedostojnu političku elitu da promijeni svoj stav kao i da se vrati dostojanstvo svim ubijenim Hrvatima, bez obzira na kojoj su strani bili i bez obzira gdje su ubijeni.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...