Rusko-ukrajinski rat pokazuje kako Sjedinjene Američke Države nemaju potrebu rasporediti nove vojne snage u Europi, no na summitu NATO-a u srpnju je odlučeno da se američke snage povećaju s osamdeset tisuća vojnika na sto tisuća. Zašto se to događa? Zato što Sjedinjene Američke Države žele spriječiti pojavu novog regionalnog hegemona (Europske Unije) koji bi im mogao predstavljati gospodarski i vojni izazov, sličan onome koji predstavlja Kina na Dalekom Istoku.
Amerikanci su itekako svjesni nepotrebnosti održavanja vojnih baza i vojnika u Europi, što navode brojni američki analitičari (kao Barry Posen s MIT-a), smatrajući da bi Sjedinjene Američke Države mogle uštedjeti skoro osamdeset milijardi dolara kada bi povukle vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo iz svojih baza u Europi. No, jastrebovi s Capitol Hilla imaju svoju računicu i ne žele da se smanje izdvajanja za vojsku, a Rusija je stari neprijatelj koji se može koristiti kada god je potrebno povećati izdvajanja za vojsku.
Stari neprijatelj Rusija, i njihova takozvana “vojna moć“, nije se uspješnom pokazala niti za vrijeme rata u Gruziji (2008.), a kamoli za vrijeme trenutnog rata u Ukrajini. Pogrješna procjena ruskih tajnih službi je dovela do nepotrebnog rata u kojem se pokazalo kako ruska vojska ima nepovezanu koordinaciju napada, probleme s opskrbom, nefleksibilnu zapovjednu hijerarhiju, loše zrakoplovstvo (koje nije uspjelo uništiti niti zastarjelu ukrajinsku protuzračnu obranu) i da među Rusima vlada niski moral.
Uostalom, što kažu same statistike o odnosu snaga između Rusije i Europske Unije? NATO zemlje u Europi imaju sveukupno milijun i pol aktivnih vojnika (uz skoro devetsto tisuća vojnika u pričuvi), nasuprot devetsto tisuća vojnika ruskih (koji imaju dva milijuna snaga u pričuvi). Iako su brojke slične, neki će reći kako Rusija ima najveći nuklearni arsenal, ali se često zaboravlja da Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska imaju skoro dvjestotinjak nuklearnih glava. Zanimljivo je da su izdavanja Njemačke i Francuske za vojsku iznosila skoro 122 milijarde dolara (što je 1.7 % BDP-a navedenih zemalja), a Rusije 166 milijardi dolara (što je 4.2 % BDP-a). A kolika bi tek razlika bila da ubrojimo ostalih 26 zemalja NATO–a u Europi? No, osim usporedbi brojki između izdvajanja za vojsku Rusije i vojske samih zemalja NATO–a u Europi, velika razlika je u ekonomskim brojkama.
Ukupan BDP Europske Unije i Ujedinjenog Kraljevstva iznosi skoro osamnaest trilijuna dolara, dok rusko gospodarstvo sveukupno iznosi nešto manje od milijun i pol trilijuna (rusko gospodarstvo zauzima tek jedanaesto mjesto na svjetskoj ljestvici, dok gospodarstvo Njemačko zauzima četvrto mjesto, Francuske peto mjesto i Italije šesto mjesto). Iako je rubalj trenutno stabilan pitanje je koliko će Rusija uspjeti zadržati cijene barele nafte na svjetskom tržištu i kako će Azija (prije svega Indija i Kina) reagirati u daljnjim mjesecima.
Nadalje, zapadni histerični mediji zaboravljaju već navedena ruska ekonomska ograničenja, nedostatak pouzdanih partnera (izuzev Bjelorusije, Sirije i još nekoliko totalitarnih država) i demografski problem zbog kojih Rusija ne može parirati i biti u rivalstvu s Amerikom, a kamoli Europskom Unijom. Uz to Rusija, izuzev smiješne Duginove birokratske ideologije, nema više onaj „mesijanski poriv“ komunizma koji bi poveo zemlju u borbu protiv „okorjelog“ kapitalističkog sustava. Zašto se onda Europa se svaki put obraća svome starijom bratu preko Atlantika za pomoć?
U pitanju su naravno novčana izdavanja. Primjerice, vojna pomoć Sjedinjenih Američkih Država Ukrajini do sada iznosi skoro četrdeset milijardi dolara (u području vojne tehnike i humanitarne pomoći), dok je Velika Britanija dala ekonomsku pomoć Ukrajini u iznosi od 2, 8 milijardi dolara, a Njemačka je dala ekonomsku pomoć u iznosu od tek milijardu dolara.
U trenutnom odnosu snaga u svijetu Europa se nalazi u trenutku kada mora odlučiti, to jest njemačke političke elite (iako je njemačka vlada najavila povećanje proračunskih izdavanja za vojsku), da li je spremna izaći iz statusa quo i krenuti u stvaranje europske vojske? Naravno, i druge zemlje osim Francuske i Njemačke moraju podržati takav projekt, prije svega slavenske i baltičke zemlje koje su zbog historijskih odnosa s Njemačkom do sada u Sjedinjenim Američkim Državama vidjele najvećeg saveznika koji je uspio održati takozvani „pax Americana“. U takvom odnosu snaga politički Bruxelles će morati ponuditi neka jamstva navedenim zemljama od Baltika do Jadranskog mora.
S druge strane u Sjedinjenim Američkim Državama je tek s dolaskom Donalda Trumpa počelo javno prozivanje europskih saveznika zbog punjenja proračuna NATO–a. Sada je već historijski postao sastanak Trumpa s glavnim tajnikom NATO-a (Jensom Stoltenbergom) u kojem je rekao kako Amerika izdvaja ogromna sredstva za obranu Europe protiv neprijatelja (mislio je Rusije), a Nijemci i Rusi imaju ogromnu ekonomsku razmjenu (tada se dovršavao Sjeverni tok 1). Amerikancima isto tako smeta što postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP), koji Francuska i Njemačka izdvajaju za NATO je daleko manji od onog postotka koji izdvajaju Estonija, Latvija i Poljska.
Nadalje, skorašnja ratifikacija pristupanja Finske i Švedske u NATO samo će biti dodatno opterećenje za Sjedinjene Američke Države u novom obliku obaveza i rizika, dok je pravi neprijatelj Amerike na Dalekom Istoku. U Americi republikanci postavljaju pitanje da li je li u interesu Amerike da se obveže da će ući u rat s nuklearnom silom zbog strukturalnog integriteta ove dvije nacije? Treba li američki narod biti voljan poslati svoje vojnike radi nacionalne sigurnosti drugih zemalja? Republikanci će svakako koristiti ova situacija oko Ukrajine kao politički poen protiv demokrata na skorašnjim predsjedničkim izborima 2024., a američkim poreznim obveznicima (čitaj srednjoj klasi) zasigurno nije opravdano da se njihovi novci troše na subvencioniranje obrane Ukrajine.
Došlo je vrijeme da Europa konačno prestane biti pedeset prva savezna država Amerike i odlučiti u kojem smjeru želi graditi sigurnost Starog kontinenta povećavajući troškove za vojsku. Upozorenje za to joj je lokalni rat koji se vodi u Ukrajini, koji je od daleko većeg značaja za Europljane nego za Sjedinjene Američke Države. A sama ratna histerija oko Ukrajine, niti želja da se kazne Rusi, niti simpatija prema demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima ne bi smjele trajno utjecati na strateške ciljeve zemalja NATO-a u Europi. Vrijeme je da Europa prestane biti „bespomoćno dijete“.