Ovdje se ne radi o osporavanju svih doprinosa psihologije i psihoanalize. Freudova temeljna ideja da će događaji iz ranog djetinjstva doprinijeti oblikovanju osobnosti pojedinca kada bude bio odrasla osoba, ako nije posve točna, ono sadrži elemente istine. Štoviše, nije neutemeljena (i štoviše nije nova) kao ni temeljna terapijska ideja koja se sastoji u tome da se pacijenta potiče da eksternalizira svoje patnje riječima. Isto tako, sigurno ima istine u teoriji o „kolektivnom nesvjesnom“ koju je razvio Jung (Jung će kasnije, nažalost ,biti zaražen New Ageom i teozofijom). Sve dok psihologija i psihoanaliza ostaju u području svoje domene one ostaju vjerodostojne.
Pogrješka nastaje kada psihologija i psihoanaliza žele dati iscrpnu viziju svijeta želeći objasniti što je dobro, a što loše. Jer za psihoanalizu nema dobra i zla, postoje jednostavno determinizmi koji proizlaze iz djetinjstva koji nas, po toj znanosti, osuđuju, htjeli mi to ili ne, da se ponašamo na određeni način i da u osnovi budemo roboti, tj. robovi. Dakle, najgori kriminalac je kriminalac jer su ga događaji iz djetinjstva natjerali na to. Isto tako, svetac je svet iz istih razloga (dok obrnuto vrijedi za zločinca). Drugim riječima, nema slobode niti ima slobodne volje pa u konačnici nema niti osjećaja krivnje.
Očito ova vizija odbacuje čovjekovu „slobodnu volju“ koja mu daje jedino istinsko dostojanstvo i koja mu (ponekad) dopušta izbor. Psihoanaliza kada više nije u granicama znanosti postaje negacija Boga. Ova globalna vizija psihoanalize u osnovi je suprotstavljena svakoj ideji transcendencije. Doduše, događaji iz djetinjstva imaju dugotrajan utjecaj na pojedinca, ali to je upravo stvar „osobnosti” koju ne treba brkati s ontološkim izborima između dobra i zla.
Istu pogrješku nalazimo i u marksizmu koji isto tako (ali ovaj put na sociološkoj i povijesnoj razini) potvrđuje da podrijetlo zla dolazi iz društvenih nepravdi (ukratko) njime se negira postojanje zla „po sebi“. Zlo je prema marksizmu proizvod nereda koji proizlazi iz kapitalizma (kapitalizam ovdje zamjenjuje negativan pogled majke na dijete, ali princip ostaje isti). Nadalje, na istoj razini nalazimo i „ekološki fundamentalizam“ kojim u svojim postavkama tvrdi da ljudsko biće nije vrijednije od životinje, biljke ili čak minerala i da bi u osnovi moglo nestati s ciljem da ekosustavu bude bolje (na taj način se negira čovjeka kao slike Božje, dakle niječe se Boga). Ne zaboravimo da je na kraju doista riječ o nijekanju samoga Boga.
U konačnici, imamo i lažne teorije darvinizma i evolucije koje, protiv svake vjerojatnosti, ustraju u poricanju inteligencije (inteligentnog dizajna) koja stoji iza pojave života. Prisjetimo se da je teorija evolucije od početka bila ideologija koja je demonizirala kao vjerskog fundamentalistu svakog znanstvenika koji se usudio makar malo dovesti u pitanje Darwinov diktat.
S ovim spoznajama lako razumijemo zašto sile kulture smrti idu ruku pod ruku s psihoanalizom, marksizmom, ekologijom i darvinizmom.
Jean-Pierre Aussant
