U posljednje vrijeme primjetan je rastući trend sveopćeg umora. Sve više ljudi piše da im je jednostavno „dosta”. Tipično govoreći, nešto poput: „Ne mogu više podnijeti kontroverze (u Crkvi, politici ili čak društvu). Samo želim živjeti mirnim životom, prakticirajući vjeru i brinući se za obitelj, slobodan od svega toga”.
Ako ne prepoznajete tu sklonost – ponekad iskušenje – u sebi, blago Vama.
Sveti Pavao se suprotstavio kršćanskom umoru odgovarajućom mudrošću: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!“ (Gal. 6, 9). To zvuči super, velika žetva i sve ostalo vezano uz to. Jednog dana, možda ne tako daleko.
Dobar savjet. Ali nešto nam govori da je morao upozoriti Galaćane na obeshrabrenost i umor zbog poteškoća, i to u svom vjerojatno najranijem pismu, napisanom oko 48. godine poslije Krista, to jest samo petnaestak godina od uskrsnuća.
Pavao isto tako jasno kaže da je umor raspoloženje, a ne predstavlja kraj. Zato imamo njegovo ohrabrenje.
Dakle, iako je određeni stupanj sveopćeg umora nešto novo u naše vrijeme, to nije nimalo novo u duljim perspektivama kršćanske povijesti. Obično se pojavi kada se izazovi čine toliko brojnim i teškim da više ne znate što učiniti ili kamo se okrenuti za pomoć.
Pišući možda tek deset godina kasnije, i sveti Petar je morao podsjetiti kršćane: „Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično!“ (1 Pet 4, 12).
Višestoljetna dominacija kršćanstva na Zapadu dovela nas je do toga da zaboravimo da svijet ne voli Radosnu vijest, jer loše vijesti za mnoge stvari bi svijet želio smatrati i učiniti dobrima. A svijet loše vijesti ne prihvaća tako lako, jedino kada kršćanstvo slabi u povijesnim kršćanskim narodima i onda se stari napadi ponovno ponavljaju.
Rimski povjesničar Tacit bilježi kako su rani kršćani bili „omraženi zbog svoga nemorala i praznovjerja”. Car Neron ih je okrivio za požar koji je uništio velik dio Rima i izvukao se s optužbom kršćana zbog raširenih predrasuda „ogromno mnoštvo je osuđeno, ne toliko zbog zločina paljenja grada, koliko zbog mržnje protiv čovječanstva“ (Anali 15, 44).
Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Još tada su nas označavali kao „mrzitelje“.
Dakle, što treba učiniti?
Evanđelja nas izvještavaju da se sam Isus nekoliko puta povlači iz mnoštva kako bi bio „sam”. Odnosi s drugim ljudima su važni, kao i naše borbe da stvari učinimo boljim. Ali isto tako trebamo vrijeme da sami razvijemo navike – vrline – koje nam omogućuju da održimo određeni mir u duši bez obzira na ono što se događa oko nas. Što nam pomaže u praktičnim borbama.
Mir duše koji ne vodi prema ravnodušnosti, rezignaciji ili odustajanju od borbe. Za to nam je potrebno vrijeme koje će nas pripremiti da se suočimo s neizbježnom istinom da je svijet posrnulo mjesto; uostalom većina ljudi koje susrećemo biti će nesavršeni (kao što smo i mi sami, ako već niste primijetili); ljudske institucije će propasti, ponekad spektakularno; a ipak možemo biti mirni jer je Bog, na doduše nedokučive načine, u konačnici onaj koji je glavni.
Neka su vremena manje pogodnija od drugih i nema smisla da lažemo sami sebe da se ne nalazimo u posebno nepovoljnom razdoblju za kršćane. Ali to je razlog više da odvojimo vrijeme kako bismo njegovali vrline koje će nas spriječiti da klonemo duhom i omogućiti nam da se bavimo svojim pravim poslom, što god vrijeme u kojemu se nalazimo donosilo.