Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Jesu li špekulativna ulaganja nemoralna?

Nedavno je katolički youtuber Matt Fradd pozvao Jacoba Imama i Trenta Horna u svoju vrlo popularnu emisiju Pints with Aquinas kako bi raspravljali o prijedlogu: „Je li općenito govoreći nemoralno ulagati u fondove za mirovinu?“. Imam je branio afirmativan stav, a Horn negativan stav. Na temelju živahne razmjene u komentarima, da ne spominjem ogroman broj poruka koje sam primio od prijatelja, rasprava je pogodila živac.

Ovaj će članak pokušati objasniti važno, ali relativno neispitano neslaganje oko korisnosti špekulacija.

Najprije, pozabavimo se neobično specifičnom temom ove rasprave, a to su konkretna ulaganja u fondove za mirovinu (kao 401(k)). Iako se raspravljalo o ovoj temi kako je najavljeno, izbor naslova je bio lažan. Umjesto toga, naslov je poslužio da privuče više gledatelja na početnoj stranici YouTubea, i mogu reći da smo uspjeli u tome. Najživahnija prepucavanja i srž rasprave nisu imala nikakve veze s fondovima za mirovinu. Prava se rasprava vodila o samim špekulacijama.

Drugim riječima, raspravljanje o moralnosti čina kada se nešto jeftino kupuje i skupo prodaje je bila srž neslaganja. Evo Imamovih riječi:

„Osoba koja zaradi novac za svoju mirovinu putem kupovine dionica po niskoj cijeni i prodaje ih po visokoj cijeni, stvarajući profit bez dodavanja ikakve vrijednosti. To sveti Toma Akvinski naziva varanjem“.

Špekulacija, kako to Imam kaže, je nemoralna kada nema vašeg vlastitog rada (ili nečega sličnog u tom smislu). U diskusiji Imam isto tako daje citate svetog Augustina, svetog Tome Akvinskog i svetog Ivana Pavla II. koji, čini se, podupiru ovu tvrdnju.

Ondje gdje nalazim zajednički jezik s Imamom je da u inflatornoj ekonomiji stvorenoj papirnatim novcem (kao što je naša vlastita), nepromišljene špekulacije postaju pretjerano veliki dio ekonomske aktivnosti. To je zato što razborite obitelji ne mogu samo štedjeti novac ako novac nema svoju kupovnu moć. Evo što Jörge Guida Hülsmann kaže u The Ethics of Money Production:

„Pod standardom papirnog novca… takve se špekulacije događaju u velikim razmjerima, jer ljudi znaju da se papirni novac može proizvesti u velikim količinama. Zapravo je samo stvar dobre volje proizvođača. Iz toga slijedi da će više-manje svi tržišni sudionici biti nesmotreniji u svojim špekulacijama nego što bi inače bili – siguran recept za rasipničko korištenje resursa, a moguće i za makroekonomski kolaps“.

Čini se da u ovom odlomku Hülsmann razlikuje nepromišljenu špekulaciju od špekulacije same po sebi. Mogli bismo reći da u razdobljima inflacije ima više nepromišljenog ponašanja i više neinformiranih špekulanata, nego u uređenoj ekonomiji.

Moram istaknuti da katolika Hülsmanna, člana Papinske akademije za život i zagovornika austrijskog pristupa slobodnom tržištu, smatram nekim tko daje pravu nijansu u ovoj raspravi. On se obraća Imamovim najboljim kritikama na način koji Hornu nedostaje u njegovoj konvencionalnijoj retorici.

Što se tiče nesmotrenih špekulacija, odmah sam se prisjetio fenomena Davey Day Trader iz 2020., u razdoblju kada je profesionalni šport bio onemogućen zbog COVID – a. U tome se trenutku izvršni direktor bloga Barstool Sports predstavio kao ovisnik o kockanju koji je postao trgovac milijunima gledatelja na Twitteru koji su gledali i sudjelovali njegovim okladama. Ovakvo ponašanje mogli bismo nazvati nepromišljenom špekulacijom.

Usporedbe radi, volim ispričati priču o Billu O’Connoru, katoliku, ocu desetero djece, koji je 50-ih upoznao mladog Warrena Buffetta u kartaškoj igri. O’Connor je bio toliko impresioniran Buffettom da je skromnu obiteljsku ušteđevinu uložio u partnerstvo s Buffettom. Ova se špekulacija (zajedno sa spartanskim strpljenjem da se ne ostvari) obilato isplatila mnogo desetljeća kasnije. Kao rezultat uspjeha tih špekulacija, promijenio se niz generacija obitelji, ali O’Connorovi su poslali preko šezdeset unučadi na katolička sveučilišta i dali desetke milijuna u dobrotvorne svrhe. Investiciju Billa O’Connora mogli bismo nazvati kvalitetnom (i dobrom) špekulacijom.

U odgovoru na Imamove argumente o špekulacijama, činilo se da je Horn bio malo zatečen. Ipak, svaka mu čast, jer je ponudio nekoliko primjera špekulacija, poput relativno zdrave prakse kupovine novog seta bejzbolskih karata i držanja istih dok s vremenom vrijednost karata postaje sve veća. U tim se primjerima Horn s nevjericom u glasu pita zašto bi se ta djela smatrala nemoralnima.

Ali umjesto da samo postavljam pitanje, volio bih vidjeti Horna kako brani posao koji špekulanti obavljaju u stvaranju cijena u gospodarstvu. Kupujući jeftino i prodajući skupo, inteligentni špekulanti ispravljaju krivo procijenjenu imovinu i daju bitne informacije o tome kakva količina robe treba biti proizvedena. Postupci špekulanata zapravo čine nešto dobro, a to je da pokreću tržište! Evo što kaže Robert P. Murphy:

„Špekulanti žele zaraditi novac, kupiti jeftino i prodati skupo, kako bi se klišejski reklo. Međutim, ono što ova istina podrazumijeva jest da uspješan špekulant — koji može stalno kupovati nisko i prodavati skupo — može predvidjeti određene cijene dionica bolje od drugih…“.

Kada bi ovo bila cjelovita priča, onda bi burzovne špekulacije doista mogle biti samo igra sa sumama, u kojoj se sretni ili dalekovidni bogate na račun nesretnih ili glupih. To, međutim, nije slučaj, jer u samom procesu profitiranja burzovni špekulanti utječu na cijene dionica. Kada su cijene dionica podcijenjene, uspješni špekulant kupuje dionice, što je prvi korak prema podizanju cijena dotičnih dionica.

Dakle, suprotno Imamovom argumentu, ispravna spekulacija je stvarni posao koji ima važnu društvenu funkciju, a to je određivanje cijene dionica tvrtke.

Alternativno, društvo bez cijena je društvo u neredu, kao u slučaju Sovjetske Rusije. Povijest prošlog stoljeća nam pokazuje carstvo s ogromnim prirodnim resursima koje je imalo problem nestašica hrane. Mislim da nije slučajno što u sedamdeset pet godina postojanja Sovjetskog Saveza nije postajala burza.

Dakle, ne možemo dovoljno naglasiti važnost cjenovnih signala u usmjeravanju robe i usluga u mjeri u kojoj je to potrebno. Kao što John Tamny opisuje:

„Istina je da je svaka ekonomska aktivnost špekulativna, a obuzdavanje bilo kakvog oblika špekulacije značilo bi zaustaviti ekonomski napredak. A za razliku od ekonomske težine, špekulanti obavljaju bitnu ekonomsku funkciju ubrzavajući proces prilagodbe cijena kako bi uskladili ponudu i potražnju. Da svijet nema špekulanata, morali bismo ih izmisliti. Bez špekulanata, samo naše postojanje bilo bi obilježeno velikom mukom i oskudicom“.

Dakle, špekulacija nam pokazuje važnost prepoznavanje ekonomskih odnosa (ili nedostatak istih) otkrivajući nam cjenovne signale. Doduše, ovo je mnogo važnije u raspravi o ekonomskom diskursu,  nego što bi povremeni gledatelj popularnog katoličkog youtubera obično pomislio. Čak sam i u tradicionalnim financijama primijetio da se moji vršnjaci ne pokušavaju izravno boriti s ovim problemom („ulaganje nije špekulacija“). U podcastu Pints with Aquinas, u debatu o špekulativnim ulaganjima, Imam (pogrješno po mome mišljenju) osuđuje špekulaciju, dok je Horn implicitno brani.

Čini se da inteligentnim špekulacijama trebamo odati priznanje i razlikovati ih od pravih financijskih ludosti našeg vremena, poput kulturnih i duhovnih inflacija.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...