Subota, 26. studenoga 2022.

Kako pristupiti znanosti, a ne sudjelovati u njezinu pretvaranju u kult?

Postalo je prilično uobičajeno u vremenu COVID pandemije vrlo pažljivo razlikovati znanost od scijentizma. Razlika općenito ide otprilike ovako: znanost je metoda za stjecanje objektivnog, vidljivog znanja o svijetu kroz osmišljavanje eksperimenata s ponovljivim rezultatima, koji se prikupljaju tijekom vremena i koji bi trebali biti samoispravljajući kako naše znanje i razumijevanje vidljivog svijeta raste sve više.

Scijentizam je, s druge strane, više poput kulta; netko slijepo slijedi ono što mu se kaže da je istina, ne smije se dovoditi u pitanje narativ vođa (nositelja laboratorijskih kuta), a potrebno je imati i neke vrste vanjskog znaka sudjelovanja (u slučaju COVID–a: maske, potvrde o cijepljenju i booster doze).

Istini za volju, scijentizam je opasan i može se pretvoriti u apsurd, kao kada je Anthony Fauci izjavio da napadi na njega predstavljaju napad na znanost (pitamo se kakva bi bila reakcija da je bilo koji papa izjavio da bi napad na njega bio napad na Boga), i dobro je i pošteno da se te razlike artikuliraju, a treba postojati i kritika postupaka onih koji tvrde da slijede znanost. Postoji, međutim, suptilniji problem, onaj s kojim se mi kao članovi Crkve nosimo najmanje posljednja tri stoljeća i koji mislim da tek treba riješiti. Odnosno, kako pristupiti znanosti, ispravno govoreći, a ne samo njezinu pretvaranju u kult?

Crkva ima problem sa znanošću i to ne zbog toga što premalo pažnje obraća na modernu znanost, već možda zbog toga što joj pridaje previše pozornosti. Naravno, njezina je dužnost uključiti se u svijet i razumjeti ga bolje nego što svijet sam sebe poznaje, što uključuje razumijevanje moderne znanosti iznutra. Dapače, u nekom smislu Crkva mora postati „stručnjak“ za modernu znanost upravo zato što „vidi više“ (da citiram Hansa Ursa von Balthasara) nego moderna znanost. Ona može analizirati moderne znanstvene metode i njezine sudove o stvarnosti, razumjeti ih bolje nego što znanost razumije samu sebe jer vidi cjelinu koju znanost, po svojoj metodi, ne može.

Crkva ima dužnost pokazati svijetu istinsku stvarnost, koja je puno više od naših predodžbi o njoj, ili naših pokušaja da je kontroliramo. A njezina dužnost, čini mi se, uključuje potpuno naviještanje i uvjerenje da je njezina vizija i razumijevanje stvarnosti dar Stvoritelja, u svojoj punoj metafizičkoj i teološkoj dubini, konačni sud o tome što je ispravno i pravedno, a ne znanstvenih i medicinskih stručnjaka.

Znanost nije neutralna metoda promatranja stvarnosti, već način promatranja svijeta i kao takva, kao i svaki svjetonazor, lako može skliznuti u vjerovanje da samo ona svijet vidi istinski. Ranjiva je, kao i svaki drugi svjetonazor, na vlastite mistifikacije. Samo je Crkva na to imuna i to samo zato što je rođena od Krista. Previše ustupamo ako i kada pokušamo uklopiti viziju stvarnosti Crkve u nedostatne okvire da bi nas društvo ozbiljno shvatilo.

Nikada ne trebamo opravdavati sebe ili svoje razumijevanje tehnološko-znanstvenim modelom stvarnosti, nego svoje znanje trebamo opravdavati samom stvarnošću – to je jedino mjerilo po kojem se znanje i razumijevanje mogu prosuđivati, a Crkva prije svega i prva najbolje donosi ovu prosudbu jer je ona ta koja vidi cjelinu.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...