Srijeda, 01. veljače 2023.

Moja kraljica Elizabeta je umrla

Nekoliko prijatelja dobacilo mi je ovaj tjedan da mi je umrla kraljica. Pa da, moja kraljica Elizabeta je stvarno umrla – Requiem aeternam dona eis Domine. Zvuči nekako neobično, čak patetično kada to kažem, ali je činjenica da sam po rođenju u Australiji postao i jesam i njezin hrvatski podanik, kao i od novoga kralja Karla III. Kraljica i monarhija bili su sastavni dio odrastanja u Australiji. Evo samo jednoga malog pregleda mojih sjećanja na prisutnost monarhije u mojoj mladosti:

  • slavili i veseli smo se kraljičinu rođendanu jer smo kao djeca jedva čekali puštati vatromet, a kada sam počeo ići u školu još uvijek se (prije nove himne) pjevala australska himna „God save the queen“;
  • australski novac, naročito kovanice, kao i australske poštanske markice, na jednoj strani su imale kraljičin lik;
  • australska zastava i dan-danas u gornjem kutu ima veliku britansku zastavu i dio je Commonwealtha;
  • svaka savezna država, kao i sama Australija, ima svog Governer Generala (guvernera) koji je izravni predstavnik kraljičine vlasti;
  • australski pravni sustav je utemeljen na britanskom pravu;
  • vijesti (da ne kažem tračevi) o kraljici i kraljevskoj obitelji bile su popularnije nego mnoge tv-sapunice, a ne govorimo o deliriju koji bi izbio kada bi kraljica ili netko od kraljičine obitelji došao u službeni posjet;
  • još puno toga što je pokazivalo da je Australija s anglosaksonskom elitom bila privržena Britaniji i Kraljevstvu.

Pomalo mi je to sve išlo na živce (jesmo li Australija ili Britanija?). Dijelom i zbog mnogih prijatelja podrijetlom Iraca koji iz povijesnih razloga nisu mogli smisliti englesku protestantsku monarhiju. U mlađim danima bio sam za to da Australija postane republika, nešto poput SAD-a, no sada, u malo zrelijim godinama, kao politički konzervativac i katolički tradicionalist, gledajući sva nestabilna događanja u svijetu, ova smrt i pokop jedne kraljice navode me na razmišljanje o toj engleskoj monarhiji koja je podsvjesno dio mog odrastanja.

Sa smrću kraljice Elizabete završilo je jedno razdoblje mira nakon Drugog svjetskog rata. Njezina pojava kao monarha davala je ozračje stabilnosti i prepoznatljivosti. Ona i cijela monarhija bili su poveznica s prošlošću, s vremenom odricanja, žrtvovanja, izgradnje i rada, ali i stabilnosti i prepoznatljivosti te jasnoga identiteta u nacionalnom i vjerskom smislu. Uza sve svoje slabosti, kraljica Elizabeta bila je kršćanski monarh, ona je vjerovala u Boga i ispovijedala vjeru u Spasitelja Isusa Krista. Već u njezino vrijeme, a posebno sada iza njezine smrti, one protukršćanske i protutradicijske snage ubrzano će raditi na dekonstrukciji svih temelja zapadne kršćanske civilizacije. Od obitelji i moralnih zakona do same osnovne definicije što je čovjek. To se vidjelo i u njezinoj vlastitoj obitelji i ona se tome oštro protivila.

Zanimljivo je da je kraljica Elizabeta umrla na blagdan rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa). Mislim da je i to simbolično i da nam dolazi teško i nestabilno razdoblje u vezi svijeta i Crkve o kojemu je Gospa govrila u ukazanjima u Fatimi i Akiti.

Engleska kao katolička zemlja opet… i sv. Dominik Savio

Iako je britanska, tj. engleska kraljevska obitelj po vjeri pripadala anglikanizmu, dakle protestantima koji su se nasilno odvojili od Katoličke Crkve u 16. stoljeću (zbog bludničkog kralja Henrika VIII.), njihovi temelji su katolički i vjerujem da će jednoga dana Engleska opet postati katolička zemlja, i to na temelju krvi svojih mučenika (njih oko šest stotina u 16. i 17. stoljeću), mnoštva konvertita (među poznatijima je kardinal John Henry Newman i pisac G. K. Chesterton), kao i poznatih engleskih knezova koji nikada nisu postali protestanti (tzv. recusants). Najslavniji je primjer potonjih duke (knez) od Norfolka čija je obitelj ostala vjerna katoličkoj vjeri kroz mnoštvo patnji. Njega ćete gledati kao glavnoga za organizaciju pogreba i svih drugih velikih javnih događaja u vezi kralja.

Kraljičina mlađa sestra, kraljevna Margaret, u starije se dane intenzivno zanimala za katoličanstvo, neki čak tvrde da je htjela postati katolkinja te da je nakon osobnog susreta s tadašnjim katoličkim kardinalom Basilom Humeom 1997. rekla da je taj susret bio „jedan od najzahvalnijih, najfascinantnijih i najzadovoljavajućih susreta u njezinu životu”. A Katherine, kneginja od Kenta, udana za prvog rođaka kraljice, je 1994. postala katolikinja – to je prva članica kraljevske obitelji koja je prešla na katoličanstvo od 1701. godine. Kraljica Elizabeta II. je to odobrila. Kneginjin sin, Nicholas od Windsora i drugi članovi te obitelji isto su postali katolicima. Lorda Nicholasa sam upoznao u Zagrebu na jednoj konferenciji o padu komunizma. On je veliki prolife pobornik.

Tu je i slika kardinala Basil Humea s kraljicom iz 1999. godine. Ona ga je nazivala “moj kardinal”. Nikad prije nisu bile izrečene tako intimne riječi iz usta poglavara Anglikanske (protestantske) crkve prema vodećem katoličkom prelatu.

Vjerujem u viđenje sv. Dominika Savija koji je kroz jedno prosvjetljenje vidio da Bog priprema jedan veliki trijumf za katoličanstvo u tom (engleskom) kraljevstvu i da će svjetlo katoličke vjere prosvijetliti Englesku. Korak u tom pravcu mogao bi biti i osobni ordinarijat za katoličke konvertite iz Anglikanske crkve koji je 2011. uspostavio papa Benedikt XVI., u skladu sa svojom apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus.

S druge strane, još uvijek je na snazi protukatolički zakon (Act of Settlement iz 1701.g.) koji ne dozvoljava da je engleski monarh katolik, ali novi zakon (Succession to the Crown Act iz 2013. g.) dopušta da član engleske kraljevske obitelji može biti u braku s katoličkim supružnikom i ne treba više napustiti svoje pravo da postane monarh. Mali, ali važni pravni akti. Nadamo se da će jednoga dana i zakonski biti dozvoljen katolički monarh Engleske.

Međutim, engleska monarhija, i to se očito vidjelo kod kraljice Elizabete, jako je cijenila tradicij. A to je tradicija kršćanskih monarha te vrlina i krjeposti koje pokazuju: samozatajnost, predanje, dužnost, žrtvu i odgovornost prema svojem staležu. To su joj svi priznavali. Ona je bila primjer svojim podanicima. Nisam siguran hoće li Karlo III. nastaviti tim putem ili će pokušati uvoditi neke (woke) novotarije ili jednostavno razvodniti prekrasne sadašnje ceremonije koje predstavljaju bolja vremena i jasna načela. Vrijeme će pokazati.

Raskoš i svečanost – nema egalitarizma

U današnjem vremenu engleska monarhija i povezanost tradicije, raskoši i svečanosti („pomp and ceremony“) (barem se to ticalo kraljice Elizabete) antiteza su postmodernizma, sekularizma i tzv. fluidnih identiteta koji proizlaze iz marksističkih ideja. Monarhija i tradicija utemeljena na kršćanstvu daju red, sigurnost, hijerarhiju i vjeru u apsolutnu istinu, tj. u Boga i njegova Sina Isusa Krista. Zato mnogi vole gledati, iako neki to jako mrze radi socijalističkih tendencija, sva događanja oko pokopa kraljice jer to daje stvarni osjećaj kontinuiteta sa stabilnošću i tradicijom. Tu nema socijalističkog egalitarizma; znaju se red i hijerarhija, svatko ima svoje mjesto i svoju dužnost, neki imaju veće zasluge, neki manje, jer ne mogu svi biti isti. Nema jednakosti. Jednostavno, ne mogu svi biti kraljice, kraljevi, knezovi ili aristokrati.

Odrastajući u Australiji, čak i u običnom društvu, jedan od tipičnih engleskih izraza za ljude koji su se “petljali“ gdje nisu trebali ili su tražili nešto nemoguće ili su išli iznad nekih uobičajenih granica u osobnom ili društvenom smislu, bio je „know your place“, tj. „znaj svoje mjesto“. Nažalost, u Hrvatskoj danas još uvijek osjećamo prokletstvo komunizma i jednog od njegovih temelja: zavist, kao i to da svi moramo biti jednaki i svi imamo pravo na sve.

Licemjerni hrvatski sekularisti i hrvatski kralj?

I zato mi je pomalo degutantno gledati i čitati mainstream (ljevičarske i sekularističke) medije u Hrvatskoj koji detaljno izvješćuju o događanjima oko smrti i pokopa kraljice, a koji u svojem svakodnevnom pisanju inače promiču potpuno suprotne (protu)vrline i krjeposti, naspram tradicije i monarhije. Oni ne vole tradiciju, ismijavaju kršćanstvo i vjernike, sve relativiziraju, podržavaju besciljni „napredak“, šire zavist, promiču vulgarnost, vole socijalizam i multikulturizam i svakako su za egalitarističko društvo te na robespierski način prijete svima koji dirnu ili se suprotstave njihovoj progresivističkoj religiji.

Zašto ih onda toliko fascinira kraljica Elizabeta koja je sebe smatrala kršćanskim monarhom, kao i općenito engleska monarhija? Zato što u sebi imaju prirodno usađeno da je sve što ta institucija predstavlja dobro, lijepo, uredno i u svojoj biti promiče duboko kršćanske vrline i krjeposti, što privlači svakog čovjeka. Postmoderan i sekularistički čovjek ne živi niti se ponaša po racionalnom umu, niti po volji svoga intelekta ni pokretima svog duha (koji mu govore da su ove stvari dobre i da ih trebamo usvajati). On se drži subjektivnih i površinskih emocija, tj. filozofije “lijepo je dok traje”. Ništa takvi ljudi ne nauče niti usvoje jer egzistiraju na površini i onda se vrate svojim indoktriniranim idejama i pljuvanju po svemu što stvara temelje jednog zapadnog društva.

Takvi ljudi u biti ne vole sebe niti svoje korijene. Plitki su i wannabes (tj. žele biti netko drugi) u trajno traže „the current thing“ (ono što je sada „in“). Zato danas govore o kraljici Elizabeti i hvale nešto njima potpuno strano jer je „in“. Ako je monarhija tako dobra za Engleze, zašto se onda ne upitaju zašto to ne bi bilo dobro i za Hrvate? Zato što takva heretička ideja – hrvatski kralj/kraljica i monarhija (!) – njihovim socijalističkim i sekularističkim umovima ne može niti pasti na pamet?

Za sve koji nisu odrasli u nekoj zemlji gdje je bio monarh ako ste katolik ne brinite se. Mi u Hrvatskoj ipak imamo kralja, i to u svakoj katoličkoj crkvi, u svakom svetohraništu. Poklonite mu se svaki put i tražite Njegovu volju, što On želi za vas, vašu obitelj, domovinu i Crkvu. Kada postanemo stvarno katolički narod, onda će nam možda Bog podariti jednog dobrog i pravednog zemaljskog hrvatskog kralja, jer tradicije se sporo grade, a revolucije ih nažalost preko noći unište u krvi. Na nama je da, naraštajno, opet izgradimo kršćansko društvo i možda jednoga dana kraljevstvo i to, prvenstveno, osobno usvajajući kršćanske krjeposti i vrline koje dovode do osobne i javne moralnosti i kreativnosti u svim područjima ljudskog života i stvaranja.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...