Poruku je pripremila svjetska mreža od tisuću dvjesto znanstvenika i stručnjaka. Moraju prestati vladati strahom, a znanstvenici i stručnjaci ističu u poruci:
„Znanost o klimi mora biti manje politizirana, dok klimatske politike moraju biti više vođene znanošću. Znanstvenici moraju jasno objasniti zašto pretjeruju u svojim predviđanjima globalnog zatopljenja, dok bi politički čelnici trebali nepristrano procijeniti stvarne troškove kao i predviđene korisnosti svojih mjera“.
I prirodni i antropogeni čimbenici uzrokuju globalno zatopljenje.
Geološki zapisi otkrivaju da se klima na Zemlji mijenjala otkada planet postoji, s toplijim i hladnijim fazama. Budući da je Malo ledeno doba završilo tek oko 1850. godine, nije iznenađenje da sada prolazimo kroz razdoblje zagrijavanja.
Zagrijavanje je puno sporije od očekivanog.
Svijet se zagrijao upola manje od stope koju je predvidio IPCC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) na temelju antropogenog utjecaja i modeliranja radijacijske ravnoteže. To nam govori da smo još daleko od razumijevanja klimatskih promjena.
Klimatske politike oslanjaju se na neadekvatne modele.
Klimatski modeli imaju mnoge nedostatke i nisu ni izdaleka valjani modeli za globalnu politiku. Preuveličavaju utjecaj stakleničkih plinova poput CO2. Štoviše, nisu svjesni pozitivnog karaktera atmosfere obogaćene CO2.
CO2 je hrana za biljke, temelj svega života na Zemlji.
CO2 nije zagađivač, on je zapravo neophodan za život na Zemlji. Fotosinteza je velika korist, a više CO2 znači korist za prirodu jer „ozelenjava“ Zemlju. Dodatni CO2 u zraku potaknuo je rast biljne biomase na globalnoj razini. Pozitivno utječe i na poljoprivredu čiji prinosi rastu u cijelom svijetu.
Globalno zatopljenje nije povećalo prirodne katastrofe.
Ne postoje statistički dokazi da će globalno zatopljenje pojačati uragane, poplave, suše i druge prirodne katastrofe ili ih učiniti češćima. S druge strane, postoji obilje dokaza da su mjere za ograničavanje emisije CO2 ne samo štetne, nego i skupe.
Klimatske politike moraju uzeti u obzir znanstvenu i gospodarsku stvarnost.
Ne postoji hitna klimatska kriza. Stoga nema razloga za paniku ili uzbunu. Snažno se protivimo i štetnim i nerealnim projektima koji bi imali za cilj smanjiti emisije CO2 na nulu do 2050. U budućnosti, ako znanost stvori novo znanje, a tehnologija stvori nove mogućnosti, a sigurno hoće, imat ćemo dovoljno vremena za ažuriranje naših politika. Cilj globalne politike mora biti prosperitet za sve, zahvaljujući pouzdanoj i jeftinoj energiji. Samo u prosperitetnom društvu muškarci i žene imaju pristup dobrom obrazovanju, stope nataliteta se mogu povećati, a ljudi će u takvim uvjetima više brinuti o svome okolišu.