Utorak, 29. studenoga 2022.

Postoje li dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista”?

Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista'”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njega, jugoslavenski komunisti i partizani izgradili su političko-ideološku dogmatiku i mitologiju koja se – s obzirom na to da komunisti u Hrvatskoj, osim formalno, zapravo nikada nisu ni sišli s vlasti – uvelike nameće i današnjim generacijama, bilo putem partizanskih filmova što se prikazuju na HTV-u ili putem priča jugofila i titoista na visokim političkim funkcijama. U tome do savršenstva izgrađenom sustavu laži može se prepoznati nekoliko osnovnih teza: komunisti i partizani pobunili su se protiv mrskog okupatora i njegovih domaćih pomagača te narodima Jugoslavije donijeli slobodu; jugoslavenski antifašizam čist je kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi; Josip Broz Tito neprijeporni je velikan povijesti zaslužan za obranu od nacionalsocijalizma/fašizma; ako je uopće komunizam počinio zločine, ti su zločini devijacija od izvorne komunističke ideje koja je plemenita i prepuna brige i ljubavi za cijeli ljudski rod.

Nabrojane teze u hrvatskom društvu zapravo predstavljaju dogme. A znademo da se dogme ne preispituju. Onoga tko postavlja sumnjiva pitanja glede tih dogmi, automatski će kriptokomunističko-kvaziliberalna misaona policija proglasiti heretikom. Danas heretik, doduše, ne će završiti na Golome otoku ili u kakvoj jami, ali će biti počašćen nekom od etiketa iz vrlo bogatoga jugokomunističkog ideološkog vokabulara: fašist, klerofašist, ognjištarac, rigidni desničar, nacifašist itd. itd. Međutim, poznato je da se etiketama – koliko god one i dan-danas bile djelotvorne – uvijek služe oni kojima nedostaje argumenata. Ako se, pak, pomnije razmotre spomenute dogme jugoslavenskih komunista, vrlo brzo se može uvidjeti da nijedna od njih ne može izdržati ozbiljniju kritiku.

Kao dan antifašističkog ustanka u Hrvatskoj se službeno – ako ne računamo obilježavanje četničkog ustanka, koji se slavi u Srbu 27. srpnja pod pokroviteljstvom hrvatske vlade – obilježava 22. lipnja. Nikako slučajno, istog je dana Treći Reich pokrenuo vojnu operaciju Barbarossa, tj. napad na SSSR. Jugoslavija je, međutim, napadnuta više od dva mjeseca ranije – 6. travnja 1941., a borbe su se vodile do 17. travnja. Dakle, već u travnju 1941. na prostoru razbijene Jugoslavije nalazile su se i njemačke i talijanske vojne postrojbe. Postavlja se stoga logično pitanje: zašto komunisti i partizani nisu otišli u šumu i podigli ustanak već u travnju 1941.?

Odgovor je jednostavan: čekale su se smjernice („direktive“) Kominterne odnosno SSSR-a.[1] Razlog takvog ponašanja bio je Pakt o nenapadanju, koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop.

Iako je u razdoblju nakon sukoba Staljin – Tito (1948.) bilo moguće, a jedno vrijeme i poželjno napadati Moskvu i SSSR,[2] jugoslavenski komunisti nisu rado raspravljali o periodu simbioze nacionalsocijalizma i komunizma. Na Petome kongresu KPJ, održanom 21. – 28. srpnja 1948., malo nakon napada Informbiroa na Jugoslaviju, tj. dok se još vjerovalo da su bratske partije u zabuni, Tito u svome Političkom izvještaju nije ni spomenuo sovjetsko-njemački pakt odnosno zaokret u politici SSSR-a, Kominterne i svih komunističkih partija u svijetu, nego je izlaganje završio isticanjem „nepokolebljive vjernosti nauci Marksa – Engelsa – Staljina“.[3]

No ni kasnije se o tome nije pisalo bez ustezanja, jer bi u protivnome trebalo temeljito revidirati legendu o komunističkome antifašizmu. Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije je zato morao tek nevoljko priznati: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je  u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“.[4]

Naknadni pokušaji da se ublaži i prilagodi tumačenje toga naglog zaokreta u komunističkoj politici nemaju uporišta u činjenicama. Dokumentacija iz tog razdoblja pokazuje kako je komunistička propaganda i nakon njemačko-sovjetskog sporazuma nastavila veličati Staljina, SSSR i Kominternu. Budući da je njemačko-sovjetski Pakt o nenapadanju 1940. bio na snazi, nije čudno da u komunističkim tiskovinama iz tog vremena možemo čitati tekstove u kojima se doduše kritizira i Nijemce, ali se krivcima za rat uz njih smatraju i Britanci (Englezi) i Francuzi. Štoviše, Engleze i Francuze se smatra u neku ruku i većim krivcima od Nijemaca: „Ratu su krivi jednako engleski i francuski kao i njemački imperijalisti. No nakon obračuna s Poljskom Njemačka je zatražila mir. Engleski i francuski imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer žele rat za svoje imperijalističke ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškači na daljnje vodjenje i proširenje rata. Glavno žarište rata preselilo se iz Berlina u London“.[5] Istodobno se SSSR-u pripisuje predvođenje svega što je napredno, a u jednu od ključnih zasluga ubraja mu se to da je spriječio širenje rata.[6]

Bilješke

[1] „Komunističke partije učlanjene u Kominternu imale su status sekcija sa mnogim ograničenjima i obvezama – od bezuslovnog prihvatanja programa Kominterne do bezuslovnog izvršavanja raznih direktiva i odluka njenog Izvršnog komiteta“ (Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavijekratak pregled, Rad, Beograd, 1976., 78.).

[2] Objavljivane su čak i zbirke dokumenata o suradnji Hitlera i Staljina. Usp. Alfred SEIDL (ur.), Dokumenti o suradnji HitlerStaljin, Izdanje Društva novinara NR Hrvatske,  Zagreb, 1951.

[3]  Josip BROZ TITO, „Politički izvještaj“, u: V. kongres Komunističke partije Jugoslavije. Izvještaji i referati, Kultura, Beograd, 1948., 9. – 166. (166.).

[4] Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije (red. Rodoljub ČOLAKOVIĆ i dr.), Institut za izučavanje radničkog pokreta, Beograd, 1963., 261.

[5]  „Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske“, prva polovica 1940. g., 1. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 65. – 66.

[6] „Sovjetski Savez sprečio bratoubilački rat na Balkanu“, Proleter, 15./1940., br. 9 -10 – 11., 1. – 2., u: Proleterorgan Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije 1929. – 1942. (pretisak), Institut za izučavanje radničkog pokreta, Beograd, 1968., 723.

NAPOMENA: Podlistak je izvorno objavljen u časopisu “Politički zatvorenik” tijekom 2010. godine.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...