Prije dosta vremena, za vrijeme mojih sjemenišnih dana, jedan moj prijatelj svećenik bio je tada kao student na uvodnom predavanju o Otkrivenju i Svetom pismu. Predavač je rekao studentima da postoji znatna razlika između stvarne Božje poruke i uputa i tekstova koje imamo u Starom i Novom zavjetu. Predavač je govorio poput trenutnog poglavara Družbe Isusove, da ne znamo što je Krist naučavao, ali tada nisu imali diktafone i telefone da zabilježe trenutak takve izjave.
Moj prijatelj je tada bezazleno pitao je li Drugi vatikanski koncil rekao nešto o ovoj temi. Predavač, uvjeren u svoju stručnost, objasnio je da jest. Kako se zvao dokument? Brzo kao bljesak stigao je odgovor: „Dei Verbum“. Predavač je postao svjestan što je to točno rekao i prema svjedočanstvu moga prijatelja nije više uživao u svome izlaganju. Sveto pismo predstavlja Riječ Božju za sve nas, napisanu u različitim oblicima i stilovima te u različitim razdobljima od strane ljudskih autora. Iako ih nije diktirao arkanđeo Gabrijel, kao što muslimani tvrde da je Kuran nastao, Biblija za nas ostaje Riječ Božja.
Dvije glavne teme koje su spominjane u kreativnoj napetosti kroz četiri zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora u Rimu (1962. – 1965.) bile su „aggiornamento“ ili ažuriranje Crkve i „ressourcement“ ili vraćanje izvorima radi inspiracije. Oba pojma, naravno, pokrivaju mnoštvo stvari. Čitamo znakove vremena kako bismo ažurirali Crkvu. Ali možemo se pitati kako je švicarski protestantski teolog Karl Barth pitao papu Pavla VI., u kojem razdoblju i na kojim mjestima se nalazi istina i u kojim izvorima?
Koji su izvori istine za katolike? Za razliku od protestanata, katolici su se izričito pozivali, kako je naučavao Tridentski sabor, i na Sveto pismo i na Tradiciju. Dei Verbum, ili Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, razvijena tijekom četiri zasjedanja, bila je jedan od najboljih doprinosa Koncila, rješavajući mnoge intelektualne napetosti unutar Crkve i ekumene. Bog iz Biblije nije ljudska tvorevina, niti tlačitelj, već otkriva sebe i svoju poruku spasenja kroz Isusa Krista, „posrednika i ishodište sveukupnog otkrivenja“.
Sveto pismo i tradicija povezani su zajedno, dolaze iz istog božanskog izvora i idu prema istom cilju. Predaja prenosi Riječ Božju koju su Krist Gospodin i Duh Sveti povjerili apostolima. „Sveta predaja i Sveto pismo čine jedinstveni sveti polog Riječi Božje” (Dei Verbum, br. 7-8). Ove su perspektive ponovno gotovo jednoglasno potvrđene 2008. na Rimskoj sinodi o Riječi Božjoj.
U ovim postkoncilskim vremenima, Katolička Crkva, kao i druge crkve i denominacije na Zapadu, suočava se s nečim novim u svojoj povijesti. Ona djeluje u mnogim zemljama u kojima su mnogi, ponekad i većina, nereligiozni, a ponekad protueligiozni. Drevni pogani iz rimskog doba nisu bili nereligiozni, nego je većina bila praznovjerna vjerujući u mnoga božanstva. Svi oni koji vole Krista i svoje kršćanske zajednice žale zbog zapadnjačke nevjere, ali su često ogorčeno i temeljno podijeljeni oko najboljeg načina da se ova situacija promijeni.
Problem se može izraziti na više načina. Jesu li Kristova učenja – a posebno katoličke ideje o žrtvi i seksualnosti, o potrebi za molitvom i pokajanjem – jednostavno zastarjela, prevladana baš kao i vjerovanje da se Sunce okreće oko Zemlje? Jesu li teorija evolucije i milijuni godina dinosaura srušili judeo-kršćansku mitologiju? Jesu li ljudi prisiljeni vjerovati s Comteom da je doba religije prošlo, da više nije moguće održavati kršćanstvo ažuriranim?
Vjernici, naravno, odbacuju te radikalne oblike nevjere i suočavaju se sa situacijom na nijansiraniji način. Suvremeni svijet postigao je značajan napredak u smanjenju siromaštva i nepismenosti, smanjenju gladi i povećanju dugovječnosti. Ne može se poreći veliki napredak u znanosti, tehnologiji i medicini. Na ovim prostorima sigurno znamo puno više od naših predaka, iako je previše naših mladih okovano lošim navikama na razne načine. Stope samoubojstava mladih u Australiji su, na primjer, previsoke. Zašto ovaj kontrast između napretka i povećane patnje?
Dok i dalje vjerujemo u našeg Boga Stvoritelja punog ljubavi i nastavljamo se diviti prekrasnim učenjima Isusa, Marijina sina, kojeg su Rimljani i židovski vjerski autoriteti razapeli prije gotovo dvije tisuće godina, ne shvaćamo li bolje nego ikad da dok je Isus bio prorok, bio je i čovjek s ograničenjima svoje dobi, kulture i vjere? Smiju li stoga kršćani, na čelu s njemačkim crkvenim velikodostojnici, odbaciti osnovne kršćanskog nauka o spolnosti jer vjeruju da takva učenja više nisu u skladu s modernim znanstvenim spoznajama? Više od toga, obvezuje li suvremena znanost kršćane na odbacivanje takvih i sličnih kršćanskih učenja?
Dva nedavna događaja izvanredno to pokazuju. Na nedavnoj skupštini njemačkog Sinodalnog puta činilo se da se gotovo dvije trećine njemačkih biskupa pomaknulo u smjeru odbijanja zaključaka Sinode, a Kongregacija za nauk vjere nije komentirala sinodalne dokumente. Sada su na potezu belgijski biskupi. One snage koje žele uništiti istinitost heteroseksualnog braka, tog drevnog judeo-kršćansko moralnog nauka, i odobriti legitimiziranje homoseksualnog načina života, radeći na širenju otrova.
Novi zavjet ocrtava dužnost Petrova nasljednika, kamena temeljca (usp. Mt 16, 18), da ojača vjeru svoje braće – osobito kada neki slabe (usp. Lk 22, 32). Sada postoji potreba za odlučnom akcijom Kongregacije za nauk vjere, kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje i ispravile pogrješke.
Izjava kardinala Jean-Claudea Hollericha da više ne želi mijenjati doktrinu Crkve je dobrodošla, a kardinal Reinhard Marx također je napravio određeni korak u tom smjeru. Ovo su dobri pomaci; ali što je s većinom njemačkih biskupa?
Tko govori istinu u ovome sporu? Prosvijećeno zapadno mnijenje i njegovi njemački katolički simpatizeri, ili tradicionalni kršćanski nauk, koje podržava ogromna većina vjernika katolika? Kako kršćanin odlučuje? Koji su kriteriji? Mogli bismo se prvo vratiti na Katekizam Katoličke Crkve, ili Zakonik kanonskog prava, ali koristan je i povratak na terminologiju i nauk Drugog vatikanskog sabora.
Odgovor u raspravi ovisi o istinama o kojima se raspravlja, budući da Crkva nema posebnu stručnost da odlučuje o istinama znanosti, povijesti ili ekonomije. Međutim, i Stari i Novi zavjet uče, s katoličkim Učiteljstvom, da objava ima nadležnost u moralu kao i u vjeri. Stoga moralne istine treba prepoznati i priznati u apostolskoj predaji.
Katolički nauk kaže da su papa, biskupi i svi vjernici službenici i branitelji apostolske tradicije, bez moći odbacivanja ili iskrivljavanja bitnih elemenata, osobito kada se tradicija razvija i objašnjava. Ono što je sporno kada odbacujemo temeljni moralni nauk o spolnosti nije paragraf u katoličkom katekizmu, ili kanon crkvenog prava, pa čak ni koncilski dekret. Sama Riječ Božja, povjerena apostolima, biva odbačena. Onda pokazujemo da ne poznajemo Boga.
Ako je božansko Otkrivenje, kako se nalazi u Svetom pismu, prihvaćeno kao Riječ Božja, onda mu se mi trebamo pokoravati. Stojmo uz Riječ Božju!