Srednjovjekovne bolnice bile su ustanove koje su nudile zdravstvenu skrb, sklonište i hranu za putnike, hodočasnike i siromašne. Bile su to, u punom smislu riječi, gostoljubive ustanove koje je osnovala Crkva, a podupirala ih je državna vlast.

“Zlatno doba” srednjovjekovnih bolnica, objašnjava Lucie Laumonier, nastupilo je tijekom takozvane “revolucije” visokog srednjeg vijeka, koja predstavlja važnu prekretnicu „u načinu na koji su obični ljudi razmišljali i ponašali se prema svojim sugrađanima koji su bili bolesni i siromašni“.

Kada bi se pripadnici prosjačkih redova (uglavnom franjevci i dominikanci, ali isto tako i Malteški križarski red – hospitalci) zavjetovali na siromaštvo, nastojali su u svome radu naglasiti taj zavjet pokušavajući nasljedovati Krista. Uključivali bi se karitativni rad, dijelili milostinju i gradili ustanove za one koje su bili bolesni.

Tijekom kasnog 12. i početkom 13. stoljeća nove bolnice često su osnivane od pripadnika prosjačkih redova. Dijelom zbog ove revolucije, bogati trgovci i poduzetnici uključili bi se u financiranje malih bolnica u njihovim zajednicama. Ubrzo su lokalne vlasti slijedile njihov primjer, uvidjevši da te ustanove pomažu promicati opće dobro – osobito nakon što je kuga povećala broj siromašnih i, posljedično, potrebu za liječenjem onih kojih nemaju materijalna sredstva.

Laumonier u svome članku navodi „kako je samo u Engleskoj, osnovano više od tristo bolnica i hospicija između 12. i 13 stoljeća“.

Pariz je do kraja srednjeg vijeka „brojao više od šezdeset bolnica, za populaciju od sto tisuća stanovnika“, i „grad Lyon je brojao više od dvadeset bolnica sredinom 14. stoljeća“.

Upravljanje srednjovjekovnim bolnicama

Način upravljanja bolnicama, ističe Laumonier, ovisio je o tome jesu li bolnicu osnovali redovnici, mjesni biskup, grad ili neko laičko društvo.

Bolnice koje bi utemeljila redovnička zajednica slijedila su pravila reda. Ako bi bolnica bila osnovana od lokalnog ordinarija, onda bi slijedila pravila sv. Augustina. Ako bi bolnica pripadala gradu, službenici bi imenovali upravitelje i određivali raspoloživi proračun. Bolnice koje su osnovali laici (ili laička udruženja) pokušale bi dobiti sredstva od crkvenih ili civilnih vlasti.

Ako bi redovnici trebali raditi u bolnici, onda bi to pretežito bila časna braća (redovnici koji nisu zaređeni za svećenike) i časne sestre koje su u zamjenu za rad dobivale hranu, odjeću i smještaj. Međutim, neki bi redovi u potpunosti delegirali upravljanje bolnicom (uključujući dobrotvorna djela) laicima, čak i ako nisu pripadali toj redovničkoj zajednici.

Ako Vas zanima više o temi srednjovjekovnih bolnica, ovdje možete pročitati članak povjesničarke Lucie Laumonier.