Srijeda, 01. veljače 2023.

SLUČAJ UKRAJINSKIH IZBJEGLICA: Svjedočimo li humanosti nasuprot multikulturalizmu?

U nedavnom članku u časopisu Economist koji ispituje hoće li ukrajinske izbjeglice ostati u Poljskoj, autor tvrdi sljedeće: „Nastava književnosti u poljskim školama uglavnom se bavi poljskim književnicima. Nastava povijesti usredotočena je na borbu Poljske s Rusijom, Njemačkom i Austro-Ugarskom.… Ukrajina, nacija koja dugo nije imala formalnu državu, biva ‘izgubljena između Poljske i Rusije’”. Članak zaključuje: „Trenutačna vlada Poljske… svim je srcem prihvatila Ukrajince, ali prihvaćanje multikulturalizma može biti problematično”.

Vrhunac je globalističke arogancije pretpostavka da bi netko mogao preispitivati odgovor Poljske na rat u Ukrajini i odisati takvom ohološću. Prema bilo kojoj analizi, države Europske unije koje graniče s Ukrajinom – Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka – položile su s najboljim ocjenama test ljudskog suosjećanja ove godine.

Vidio sam to dok sam živio i istraživao u Budimpešti, a za to su vrijeme Mađari hrlili na gradsku željezničku stanicu Keleti s donacijama kupljenim njihovim teško zarađenim novcem. Ponuda donacija bila je toliko velika da su ih kombijima prevozili oko stanice. Gomile ljudi stajale su čekajući međunarodne vlakove koji su prevozili Ukrajince u bijegu. Znakovi na ukrajinskom i ruskom, označeni ukrajinskim zastavama, nudili su upute. Liječnici, pravni zastupnici i – što je možda najvažnije – oni koji nude mjesto za život oglašavali su svoju pomoć. Samo iskustvo prisustvovanja takvom događaju je nezaboravno.

Ova razina humanosti nije bila samo privremena pojava nakon početnog šoka rata. Nakon što su vlada i humanitarne organizacije imale vremena za prilagodbu, većina aktivnosti za izbjeglice se preselila u veliko skladište u blizini nacionalnoga nogometnog stadiona.

Ni ovaj ljudski izljev humanosti nije bio samo ograničen samo na Mađarsku. Tijekom svojih višestrukih putovanja u Poljsku i Slovačku, primijetio sam, na željezničkim stanicama, hotelima i drugim mjestima, slične znakove koji Ukrajince upućuju na resurse koji bi im mogli trebati. (To je bio slučaj čak i u mjestima kao što je Olsztyn, poljski grad daleko od ukrajinske granice i malo je vjerojatno da će primiti mnogo izbjeglica.) Ćirilična slova bila su sveprisutna, kao i ukrajinske zastave, s ciljem da pomognu izbjeglicama.

Službeni brojevi Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice potvrđuju razmjere koje su pojedine zemlje podnijele primivši veliki broj izbjeglica. Poljska je od početka krize zabilježila preko 6,2 milijuna prelazaka ukrajinskih državljana preko svoga teritorija. Odgovarajuće brojke su 1,42 milijuna za Mađarsku, 1,25 milijuna za Rumunjsku i preko 798.000 za Slovačku. (Imajte na umu da se dostupni podaci o dodjeli privremene zaštite i povratku u Ukrajinu razlikuju od zemlje do zemlje.)

Ove nacije na istočnom krilu Europske unije osigurale su sigurnost, slobodu, hranu, odjeću, sklonište, prijevoz – što god je trebalo. Što je onda problem za kritičare poput našeg prijatelja iz Economista?

Tvrdim da se za neke „stručnjake“ ne radi o ljudima u potrebi, već o preoblikovanju društva. Drugim riječima, fanatici sekularne religije multikulturalizma namjeravaju svima nametnuti svoju doktrinu. Oni pokušavaju zamagliti i izjednačiti definicije „humanosti“ i „multikulturalizma“. U ovom slučaju možemo jasno vidjeti kako ove nacije na prvoj liniji ispunjavaju prvi imperativ, koji nema nužnu vezu s drugim.

Iz perspektive migracijskog zakona (tj. pravilnika), Dublinska uredba propisuje da prva država članica Europske unije u kojoj su pohranjeni otisci prstiju migranta ili u kojoj je podnesen zahtjev za azil, mora upravljati postupkom azila pojedinca. To su, jasno, prve zemlje učinile. Sud Europske unije potvrdio je ovu uredbu 2017. godine.

Ipak, na početku sukoba u Ukrajini, „nezavisni“ promatrači su optuživali srednjoeuropske nacije da pokazuju povlašten tretman prema Ukrajincima, u usporedbi s prethodnim valovima migranata, jer su bijelci i kršćani. Nema veze što se poštovala Dublinska uredba; ili činjenica da su šezdeset pet do sedamdeset posto migranata u 2015. godini bili muškarci (uglavnom mladi), dok je za vrijeme ratnog sukoba u Ukrajini drugačije — žene i djeca bježe od rata, a ukrajinski muškarci hrle na frontu.

Štoviše, prije rata Ukrajincima je bilo dopušteno ući na teritorij Europske unije bez vize, za razliku od velike većine onih koji su stigli u Europu tijekom 2014. – 2016. ili bilo koga tko je pokušao stići preko bjeloruskog tla. Unatoč svim tim relevantnim čimbenicima i novom izbijanju rata, multikulturalisti su propovijedali u svakom kutku medijskog krajolika protiv srednjoeuropskih zemalja.

Što se tiče onih koji su već stigli, prema članku 34. UN-ove konvencije o izbjeglicama iz 1951., zemlja primateljica „treba u najvećoj mogućoj mjeri olakšati integraciju izbjeglica“. Stoga, umjesto da poziva na „multikulturalizam“, konvencija inzistira na suprotnom. Svi Ukrajinci koji trajno ostanu imaju pravo u potpunosti se integrirati u zemlji domaćinu.

U velikim dijelovima prethodnih stoljeća, narodi Srednje Europe borili su se za očuvanje svoga identiteta, unatoč opasnostima koje dolaze sa svih strana. Ponekad su njihove zemlje bile izbrisane s karata. Stoga su njihovi jezici i zastave, njihove književnosti i povijesti posebno sveti. Nije na autsajderima bilo koje nacije da ih prisiljavaju na drugačije uređenje vlastitih društava.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...